Očima prolaznika: Spora pravda – najgora nepravda

Kada bi ovo bio predložak za kazališnu predstavu, izgledao bi ovako:
Lica: Vozač osobnog automobila, mlad, ohol, odjeven u t-shirt majicu i traperice Levi's, obuven u najkice, razvezane, sa sunčanim naočalama na očima;
Prometna policajka, mlada, zgodna, stasita, u elegantnoj službenoj odori; Žrtva, građanin srednjih godina, uredno odjeven sa službeničkom torbom u ruci, zaposlenički nervozan; Ostali: građani različitih dobi koji namjeravaju prijeći prometnicu, drugi vozači i putnici u nekoliko osobnih vozila što se približavaju raskrižju.
Mjesto događaja: jedno od najprometnijih osječkih raskrižja.
Vrijeme radnje: prvi, zimski mjeseci prošle godine.
Iz sudskog zapisnika o očevidu razvidno je da je vrijeme bilo sunčano, vidljivost dobra, a tragova kočenja nije bilo…

Korak u smrt

Mlada, očigledno neiskusna policajka regulira promet na raskrižju, stavljajući tako izvan snage prometne znakove kojima su označeni pravci s pravom prvenstva. Položajem tijela i ruku u odnosu na raskrižje, određuje pješacima i vozačima kada će i na koji način proći raskrižjem. Ona je ondje u tome trenutku znak i zakon.

Postavljanjem u položaj paralelan s prijelazom i s vodoravno raširenim rukama, policajka pokazuje da pješaci mogu krenuti preko pješačkog prijelaza na drugu stranu kolnika. To jasno daje na znanje kako pješacima, tako i vozačima koji nailaze sa sve četiri strane. Oni koji dolaze s ceste paralelne pješačkom prijelazu i na nj nailaze okomito, moraju se pred njim zaustaviti kako bi propustili pješake.

No, mladi vozač više je zaokupljen atraktivnom policajkom, nego njezinim prometnim komandama i šeretski se smijuljeći nastavlja vožnju ne skidajući pogled s nje.
U tomu trenutku jedan od pješaka koji su čekali dopuštenje prometne policajke za prijelaz, odlučnim korakom stupa na zebru. Znajući da ima prednost prolaza, ne obazire se na druge sudionike u prometu i razmišljajući o dnevnim obvezama grabi naprijed.

Ostalo se događa u trenutku. Sraz nadiruće mase lima i čelika s krhkim ljudskim tijelom, koje biva odbačeno metrima dalje, tup udarac i prasak pada čovjeka na kolnik, panično zaustavljanje vozila, preplašena policajka, zaprepašteni i prestravljeni građani…

Ljepota i misija

Prvo što ćemo se zapitati jest, je li ispravno na iznimno prometnom raskrižju reguliranje prometa povjeriti neiskusnoj policajki i to još uočljivo ljepuškastoj i stasitoj? S obzirom na to da je upućena na odgovoran posao na ulici, a ne na snimanje za reklamni plakat kojim se pozivaju kadeti za upis u Policijsku akademiju, njezina tjelesna privlačnost nepotrebno privlači pozornost sudionika u prometu i smanjuje oprez pri vožnji.

Zanimat će nas i je li se mladi vozač u nju zagledao više stoga što je iz nekih razloga ne smatra dostatno autoritativnom i vrijednom poštovanja, nego kako bi pratio njezine upute koje daje sudionicima u prometu, kako bi sigurno prošli raskrižje?
Treba li i koliko iskustva imati policajka kako bi samostalno i uspješno obavila zahtjevan posao reguliranja prometa u velikom gradu i kako mora, odnosno ne smije izgledati, da bi pritom djelovala ozbiljno, čak prijeteći?

Izgovor i opravdanje

Vozač je dužan pratiti stanje u prometu u kojem sudjeluje i za njega policajka ne smije biti ništa drugo do li ovlaštena osoba čijih se naloga mora pridržavati. Ona na svom radnom mjestu prestaje biti žena i postaje vlast, te nema opravdanja za njezino nepoštivanje niti omalovažavanje danih komandi. Zato svi eventualni vozačevi izgovori, kako mu je policajka svojom pojavom ili kretnjama zaokupila pozornost, ne mogu biti opravdanje za ono što je svojom nesmotrenošću prouzročio. Uostalom, što se to tiče obitelji žrtve?

Od tog, pojednostavljeno prepričanog događaja, u kojemu iz razumljivih razloga ne navodim ničija imena i prezimena, prošlo je više od godine dana. Na sudu u tome slučaju još nije otvoren niti istražni postupak nad počiniteljem kaznenog djela ubojstva, mada su činjenice – bez obzira na opisano ljudsko viđenje događaja – sasvim jasne. A to se itekako tiče obitelji žrtve, koja svakog dana očekuje bilo kakvu informaciju da sustav nešto čini kako bi se utvrdila odgovornost za izgubljenu blisku osobu i rasvijetlile okolnosti njihove osobne tragedije.

Gdje je krivnja?

O problemima u hrvatskom pravosuđu svakog se dana piše, savjetuje i govori, kako u visokoj politici, stručnim tijelima, komisijama i povjerenstvima za europske integracije, tako i u nevladinim udrugama, medijima i uopće među ljudima. Unatoč tomu, za svih 18 godina demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj, nismo vidjeli napretka. Mnogima se, pa i meni, čini da je u bivšem sustavu, barem kada su u pitanju suđenja u klasičnim predmetima građanskog i kaznenog prava, stanje bilo mnogo bolje!

Jesu li tomu krivi građani koji se, navodno bezrazložno, unatoč nevjerojatno visokim sudskim taksama i odvjetničkim tarifama uporno parniče? Ili je krivo drastično povećanje broja počinitelja kaznenih dijela? Je li možda kriva država koja ne zapošljava više sudaca, pogotovo pored toliko nezaposlenih pravnika? Ili je za takvo stanje odgovorno, kao u ovom slučaju, nadležno državno odvjetništvo i sud?

Kraće, ali intenzivnije

Kako sam po temeljnoj struci blizak tom resoru, davno sam, neobvezno, nekolicini kolega predložio da se u državnim odvjetništvima i sudovima skrati radno vrijeme za jedan sat! Svjestan sam kako paradoksalno zvuči prijedlog da se problemu nagomilanih neriješenih sudskih predmeta pokušamo suprotstaviti skraćenjem, a ne produženjem radnog vremena. Ali to je samo prva dimenzija projekta.

Druga je svakako uvjet da se, za tako skraćenog radnog vremena, niti jedan zaposlenik u državnom odvjetništvu ili sudu ne nađe na ulici, tržnici, u trgovini ili kavani izvan sudske zgrade, da nitko ne ide na bolovanja zbog izmišljenih obiteljskih problema ili navodnih bolesti od kojih je najčešća ona umišljena – hipohondrija. I sve to pod prijetnjom ozbiljnih posljedica – primjerice, osjetnog smanjenja plaće, stroge i javno objelodanjene disciplinske mjere druge vrste ili trajnog razrješenja časne državno-odvjetničke ili sudačke dužnosti.

Ako do danas niti jedna druga, naizgled racionalnija mjera nije donijela nikakvo poboljšanje, možda bi ta dala neke rezultate. Do tada, neka se krivci raduju institutu zastare, kojim zakon vremenu prepušta rješavanje slučajeva, kada ih ne riješe oni čija je to temeljna društvena funkcija. Nada im je realna.

A građani, koji porezima plaćaju skupo pravosuđe, neka uvijek iznovice na vlastitoj koži osjećaju kako je spora pravda najgora nepravda.

Autor: Ivan Vekić