Ogi OS: Slavonski triptih

Mlada glumica Aleksandra Demše u svojoj monodrami predstavlja tri lika - baku Marišku, poljoprivrednicu Maru i 'sponzorušu' Macu, koje kroz svoje osebujne životne priče progovaraju o stvarnosti koja nas okružuje

Akademska glumica Aleksandra Demše u svojoj komediji «Slavonski triptih» kroz posve različite i vrlo osebujne životne priče tri Slavonke pokušava dati uvid u stvarnost i tragokomične siguacije koje nas okružuju. Komad su postavili na scenu i napisali Aleksandra Demše i Berislav Cimerman, a mlada glumica u njoj igra sve tri uloge. Jedna od njih, poljoprivrednica i samohrana majka Mara ovako, pak, vidi trenutnu gospodarsku situaciju u nas:

- Oni, bogte, vode zemlju k’o da je kućanstvo, samo bi štedili i stezali remen, nema novaca za ovo, nema novaca za ono! I baš je nekako na seljacima najzgodnije stezati remen... Ne ‘kuže oni, ne’ da se mora potrošit’, ulagat’ ako se ‘oće zaradit. Te kupi traktor, te kupi kombajn, te kupi sjeme, te kupi gnojivo, te plati radnike, te plati porez, te plati prirez, te plati trošarinu, bogte, da krenemo uzgajat’ zrak oni bi nam naplatili zrakarinu, što li!?

Najmlađi lik u predstavi je pak Maca, prototip medijski vrlo eksponiranih djevojaka čiju ambiciju, kako se čini, rijetko prate talent, znanje ili vještina, ali ih zato na ekskluzivnim društvenim okupljanima često viđamo u pratnji tipova u najmanju ruku mutne prošlosti i zanimanja. Tako od Mace saznajemo ponešto i o njezinom dragom, stanovitom Febi:

- Moj Febo se jako rano počeo baviti s bizinisom, i jako je uspješan u tome. On je još od malih nogu bio pametniji od svih ovih naših, kako se zovu, tajfuna. Oni su k'o mali štedili i nisu kupovali sendviče u školi, pa su poslije kupili tvornice. Febo je još u školi uzimao lovu za sendviče od drugih. Učio ih je odmalena ovom, kako se kaže, inzistiranju... Joj, ne, investiranju, dobro da me ne čuje Febo, on je njih od malena učio kako da investiraju.
Najstarija protagonistica predstave je baka Mariška, žena koja je još kao mlada djevojka ostala udovica, živjela u pet država iako nikada nije napustila svoj Sv. Đurađ pokraj Donjeg Miholjca, i koja svoje stavove o životu i nekim problemima suvremenice iznosi u bogatom lokalnom dijalektu sa zvučnim naglaskom, koji se danas, nažalost, sve manje može čuti:

- A taj moj Bundaš me stalno zaguljiva. Laje i kad treba i kad ne treba, više, 'el'a, kad ne treba nego kad bi bio red. Onda stalno moram izlaziti napolje da viđem je l' neko ide. Već sam mu sto puta kazala da laje samo kad neko ide, ma kaki, on po svojemu, ne bi svet verovo. A eto, ja gledim toga Rexa na televizoru kako je samo to pseto… ma joj, k'o kak'i čovek, sve razume, a taj moj Bundaš laje k'o kak'i mazgov. Al' dobro je, bolje je opet kad imaš psa, neg' kad nemaš. Nekako se sigurneje osjećam da ja znam da je on po noći puščan i da čuva oko kuće, 'el'a.

Predstava «Slavonski triptih» praizvedena je ovo ljeto u Skradinu, u službenom programu petog festivala «Glumište pod Murvom», a festivalska ju je publika ispratila dugotrajnim pljeskom i s iskrenim oduševljenjem, nakon čega je nedavno uspješno izvedena i u prepunoj Kino dvorani u Donjem Miholjcu, u Mjesnom domu u Sv. Đurđu, te u Amaterskom kazalištu Belišće.