Andersenovom Palčicom Areta Ćurković obilježila 30 godina na sceni

Pisanjem se bavim više od dva desetljeća, posljednjih godina gotovo isključivo pišem o kazalištu – osvrte, intervjue, prikaze i najčešće uživam u tom. Iako zvuči klišeizirano, ono što (mi) uvijek donosi užitak – i gledanja i pisanja – projekti su u koje su oni koji ih stvaraju ušli iskreno, bez predumišljaja, kalkuliranja, bezrezervno, motivirano, entuzijastično, do kraja. Nepogrješivo me tada već nakon nekoliko minuta preplave snažne emocije.

Večer za koju sam s priličnom sigurnošću znala da će biti upravo takva, bila je premijera Andersenove Palčice (engl. Thumbelina, objavljena 1835.), kojom je Areta Ćurković obilježila 30 godina na sceni, tri desetljeća posvećenosti kazalištu i umjetnosti i isto toliko godina vjernosti Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, čija je prvakinja. Poznavajući ju – a rekla bih da ju poznajem i kao glumicu/umjetnicu i kao osobu – znala sam da će osjećaj koji će me prožeti biti intenzivan, samo sam trebala dopustiti njoj da odabere koji će osjećaj u meni p(r)obuditi.

Nije slučajno kreativna i brojna autorska ekipa na čelu s iskusnom redateljicom Moranom Dolenc izabrala baš Palčicu i to u monodramskoj formi za ovu prigodu i ovu glumicu. Naime, sljedeće će godine cijeli svijet obilježavati 220 godina od rođenja (1805.) te 150 od smrti (1875.) velikoga danskoga spisatelja Andersena pa je i ova premijera dio toga programa obilježavanja. Ni sumnjati ne treba da će Palčica biti naslov koji će se tražiti ove i mnogih sljedećih sezona, jer je priča kombinacije mašte, poruke o samopouzdanju i pronalaženju vlastitoga puta, kao i bogate simbolike koja se odnosi na slobodu i dobrotu, iskrenost, suosjećanje, ravnodušnost, otuđenje, borbu za integritetom (posebice ranjivih skupina), hrabrost, ustrajnost, borbu protiv dominacije... A u tom mogu uživati sve generacije. I jesu, već na premijeri, 5. listopada.

„Areta, volimo te!“ – doviknuo je netko iz nekog reda negdje u gledalištu i u te su tri riječi sažete sve emocije koje su tu subotu ispunile malu dvoranu Kulturnoga centra (koji privremeno udomljava programe Dječjeg kazališta, čija je zgrada u fazi energetske obnove). Iz prvoga je reda Palčicu – onako kako ju je na original vješto i originalno dopisala Jelena Radan - pozorno gledao i Nj. E. g. Ole Henrik Frijs-Madsen, veleposlanik Kraljevine Danske u Republici Hrvatskoj.

Uživao je veleposlanik, ali i brojni poklonici Aretine suptilne i neponovljive, neposredne scenske estetike, estetike srca. Kako i treba biti, sve je bilo krojeno po mjeri (za ovu priliku plavooke!) Arete, koja je naučila i ponešto danskoga. U predstavi igra Lilu, djevojčicu koja nakon majčine smrti s ocem Dancem odrasta u majčinu rodnom Kopačevu.

Zalijepila je svojom interpretacijom Areta svima osmijehe u prvim minutama, ali i nekoliko puta izmamila suzu, onu koja se stidljivo skotrlja niz obraz kada nas preplave duboke emocije, a mi smo uvjereni da nitko ne vidi dok ju prstom brišemo u mraku.

Bujice emocija kovitlale su se u nama, jer progovorila je Areta - kroz lik usamljene, ali pravične i srčane djevojčice Lile - i o zabludama o ljubavi koju nam drugi „pružaju“, o tom da (bez obzira koliko nam je godina) učimo i kada nas život mazi i kada je grub prema nama, kako se nositi s tim kada nas netko „uzme na zub“, kada nas i naše osjećaje drugi uzimaju zdravo za gotovo, da uklopiti se ne znači i pripadati, da veličina i moć ne određuju čovjeka, da je temelj ljubav ravnopravnost i uvažavanje, da se moramo oduprijeti nametnutim ulogama i očekivanjima (u društvu prisutnima oduvijek, no danas kao da su još izraženiji)...

„(...) mene su učili da pazimo i brinemo o osjećajima drugih, ali i da se zauzmemo za sebe kada to treba. Naučili su me da ću moći usrećiti druge samo ako ću ja biti sretna.

Kad stavim svoje slušalice na uši i krene glazba, ja vam letim iznad svega...

Pođite sa mnom!” - piše u Lilinom pismu gledatelju, koje možete pročitati ovdje.

Svijet Andersenove junakinje je minijaturan, ona je krhka, ali hrabra i odvažna. Svi likovi u predstavi - kako Andersenovi, tako i oni Jelene Radan - predstavljaju neku vrstu sputavanja ili ograničavanja slobode, a Palčica (i Lila) teži pronaći svoje mjesto pod Suncem i biti voljena onakva kakva jest.

Aretu resi mnogo toga za što se Lila i Palčica bore, o čemu progovaraju. Jer, Areta, između ostaloga, godinama vodi dramski studio za srednjoškolce DKO-a, prolazeći s njima upravo kroz šumu emocija kroz koju kroče odrastajući, na probama i na sceni razgovara s njima o temama važnima za formiranje osobnosti, o sustavu vrijednosti, samopouzdanju, razumijevanju svijeta oko sebe, svemu onomu što i sama traži, živi i cijeni.

Kako piše Jelena Radan:
“Odrastanje je puno lijepih, ali i manje lijepih događaja i osjećaja koji čine djetinjstvo i definiciju odrastanja. Našim postupcima i djelima odgajamo i učimo djecu kako se ponašati, kako kontrolirati osjećaje, ali i kako si dati oduška.

Ova predstava se naslanja na stand up-ovski pristup zahvaljujući kojem najskriveniji osjećaji, isprepleteni temama iz originalne priče, postaju iskrena i duhovita ispovijest djevojčice Lile.

Upravo tako se pokušalo pronaći jezik koji će danas djeci od osam do dvanaest godina biti zanimljiv i kojim ćemo doprijeti do njih, ambiciozno očekujući da će nakon predstave promisliti o sebi i nekim svojim postupcima.”

U autorskom su timu i članice benda Meritas - Anita Valo koja potpisuje glazbu, te Meri Jaman, kao njezina suradnica. Ne čudi što je do punoga izražaja došlo Aretino poznato pjevačko umijeće. Odradile su odličan posao, kao uostalom i Davor Molnar, koji je kao sjajan scenograf dobro promislio o svim komponentama scenografije i kako pridonijeti kreiranju dinamične izvedbe, ujednačenom vizualnom identitetu predstave, učinkovitijoj interakciji glumice sa scenskim prostorom. Supotpisuje Molnar s redateljicom i lutke i predmete, koji su predstavi dodali posebne suptilne slojeve, nadopunjujući ju i stvarajući toplu atmosferu odabirom prirodnih materijala, toplih i veselih boja i razigranih oblika. Zasluge idu i Molnarovoj asistentici Lauri Reljan, kao i redateljičinom asistentu Gordanu Marijanoviću, koji je bio i suradnik za scenski pokret.

Za odličan je Aretin stajling bila zadužena kostimografkinja Dubravka Skvrce, koju smo posljednjih mjeseci već susretali u gradu na Dravi i zbog drugih projekata.

„Biram svoj put, jedna sam ja, nije me strah“ – pjevušila je Areta, uz koju se glasom pripovjedača u predstavi pojavljuje i Hassan Abdelghani.

Potražila sam kako ovacije definira Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: oduševljeno i burno odobravanje, javno iskazivanje priznanja i počasti pozdravima i pljeskom / u antičkom Rimu “mali trijumf”.

Upravo to doživjela je Areta na kraju i činilo se da ne će stati. Ruku prepunih cvijeća zahvalila je svima koji su ju vodili na ovom njezinom putu, nije izostala ni suza. Tko bi joj i zamjerio. S punim je pravom bila ponosna, istodobno nježna i snažna, ali uvijek iskrena. Gledajući ju iz pozicije publike, uvijek se čini da redatelji s njom nemaju posla uopće, kakvom profesionalnošću i iskustvom pristupa zadatcima i kakve nam rezultate donosi.






Tekst: Narcisa Vekić
Foto: DKBMO