Izašao novi roman Gorana Srdarevića, crnohumorna komedija "Zadnja boca vina na prvoj liniji bojišta"

Najnoviji, četvrti po redu, roman osječkog pisca Gorana Srdarevića upravo je objavljen u izdanju Nove knjige Rast iz Zagreba. "Zadnja boca vina na prvoj liniji bojišta" priča je koju karakterizira crni humor uz mješavinu apsurda, tragedije, smrti, suza i smijeha te višeslojnost radnje koju niti ne naslućujete primorat će vas na duge etape čitanja ovog pravog malog bisera. Kada upoznate jedinstven, komičan i apsurdan, a opet tako jednostavno čist te iskren karakter glavnog lika ostat ćete zatečeni. Ova uzbudljiva priča donosi mješavinu originalnog i inteligentnog crnog humora no isto tako i tuge.

Podsjetimo, Goranu su dosad objavljena čak četiri romana. Prvi roman naziva "Izravno" objavljen je još 2014. godine kao jedan od dva najbolja rukopisa u izboru udruge Katapult koja se bavila afirmiranjem nepoznatih autora. Nakon objave roman je mjesecima bio u vrhu liste najčitanijih knjiga u zemlji. Drugi roman "Najteže vrijeme za istinu onda je kada sve može biti istina" izašao je 2021. godine, a zbog velikog interesa publike već 2023.g. izlazi i drugo izdanje. Goranu je u proljeće 2023. godine objavljena i komedija "Starački dom za maloljetnu delinkvenciju" koja se unatoč humorističnom karakteru bavi ozbiljnim životnim pitanjima i odlukama glavnih aktera.

Za ovu najnoviju knjigu sam autor kaže da mu je dosad najbolji rukopis te se nada da će se svidjeti publici. Knjiga će uskoro biti dostupna za posudbu u osječkim knjižnicama GISKO-a, gdje će se 13. studenog u 18 sati održati i promocija u studijskoj čitaonici pod nazivom "Književni susret - suvremeni društveni roman na osječki način s Goranom Srdarevićem" .No tko želi može također naručiti svoj primjerak knjige izravno od izdavača:
Nova knjiga Rast
e-mail: [email protected]
mobitel: 0916200142

U nastavku možete pročitati kratak citat iz Goranovog najnovijeg romana:

"Za samo nekoliko minuta čitava židovska obitelj Kraus izvučena je iz svog tajnog skrovišta i postrojena ravno pred njemačkog zapovjednika udobno zavaljenog u fotelju. Strah koji ih je obuzeo toliko ih je ledeno paralizirao da su Nijemci u tom trenu mogli radit s njima što god su htjeli.

- Što vam je potrebno da pobjegnete? - iznenada ih je upitao njemački komandant.

- Molim gospodine? - otac obitelji Kraus sramežljivo je uzvratio pitanjem, očito ni sam ne vjerujući da što čuje.

- Pitam vas što vam je sve potrebno da pobjegnete i spasite se? Ja ću se osobno pobrinuti da vam njemačka vojska osigura sve što vam je potrebno za bijeg? - ponovio je jasnije ovoga puta.

Od njemačke vojske? - ubacio se i Petrović u razgovor također vidno zbunjen.

- Molim? - odvratio je komandant.

- Da pobjegnu od njemačke vojske? - ponovio je Petrović.

- Pa da, je l' bježite od još nekog možda osim njih? - pogledao je Krausa. U njegovom pitanju nije bilo niti malo sarkazma ili ruganja.

Krausovi su i dalje zbunjeno stajali nisu ni znali niti se usudili išta pitati, jer ih je strah još uvijek grčevito stezao oko vrata, no glava obitelji, gospodin Kraus je osjećao dužnost da spasi svoju obitelj.

- Izvinite gospodine... - započeo je vrlo oprezno... - Ako sam vas dobro razumio, vi ćete se pobrinuti da nam njemačka vojska osigura sve što nam je potrebno da pobjegnemo od njemačke vojske?

- Da, upravo tako. - odgovorio je.

- Izvinite, ali ne shvaćam kako je to moguće? - upitao je Kraus.

- Nije teško, ja sam već nekoliko puta bježao od njemačke vojske. Znam iz iskustva da je puno lakše kada vam pomognu. - kazao je iskreno.

Jedino je Magda od svih njih u cijeloj toj kući znala da Marko govori sirovu istinu. Bez uljepšavanja, onakvu kakva zaista jest. Svima ostalima je to sve zvučalo kao da je njemački oficir potpuno skrenuo s uma, što je kod njih izazvalo još veću sumnju te istovremeno i potrebu da s njim razgovaraju s još većim oprezom. Gospodin Petrović se prvi usudio prekinuti tišinu...

- Bježali ste od njemačke vojske? - pitao je oficira.

- Da, nekoliko puta dok me nisu na kraju uhapsili na planini nedaleko odavde, blizu Radiljevca. - odgovorio je.

- I onda su vas postavili za komandanta garnizona? - čudio se Petrović.

- Da, ali se nadam da neću još dugo biti na toj dužnosti. Čujem da partizani odlično napreduju.

Magda je nastojala biti tiha poput mrava, ali duboko u sebi se jedva borila suspregnuti se da iznenada prasne smije pred svima. Znala je da će ako to učini samo unijeti još veću nervozu i strah među njima.

- Radujete se pobjedi partizana? - opet je s oprezom upitao Petrović.

- Vi ne? - uzvratio je protupitanjem što je ponovno izazvalo sumnjičavu tišinu u prostoriji.

- Gledajte, nemam puno vremena, čeka me dosta obaveza, recite mi što vam treba? - kazao je.

Na kraju su ipak popustili i rekli mu što im je sve potrebno da bi se mogli spasiti od progona. Procijenili su da im je svejedno hoće li mu reći ili će završiti uhapšeni? Ovako se barem mogu nadati, makar i uzaludno, da će im možda čak u ovom kaotičnom i neshvatljivom svijetu koji se promijenio doslovce u trenu zaista i pomoći.

- U redu, pokušat ću vam to sve poslati što prije. Poslat ću jednog vojnika na motociklu da vam to sve dostavi ovdje kada bude spremno. - obratio se Petroviću.

- A sad bih molio malo one gužvare ako može? Jako mi nedostaje domaća gužvara. - kazao je ženi od Petrovića.

Tako su njemački oficir i komandant garnizona, židovska obitelj u bijegu te obitelj koja ih je skrivala uz gužvaru i kavu dogovorili njihov bijeg od njemačke vojske. Magda je samo stajala sa strane te i dalje pokušavala suspregnuti smijeh koji je svim silama nastojao pobjeći van iz njenih grudi poput zatočenog miša iz zamke. Na izlasku iz kuće, oficir Marko okrenuo se još jednom prema Petroviću, pogledao ga ravno u oči te vrlo ozbiljno kazao:

- Nadam se da će ono pismo koje sam vam predao biti uspješno poslano..."