Ususret još jednoj premijeri HNK-a u Osijeku koja se čeka

Kao još jednu premijeru koja se s nestrpljenjem iščekuje, s iskrenim je osjećajem zadovoljstva i ponosa na sinoćnjem okruglom stolu u svečanom foajeu, intendant Vladimir Ham najavio dramu Fabijana Šovagovića, Sokol ga nije volio. Kao partnera za drugu ovosezonsku i prvu dramsku premijeru 118. kazališne sezone, HNK u Osijeku ponovno je odabrao Gradsko dramsko kazalište Gavella. Osječka je premijera u petak, 8. studenoga, u 20 sati, a zagrebačka 23. studenoga.

Upravo iz ovoga zagrebačkoga kazališta dolaze izravni baštinici Šovagovićeve ostavštine, Anja Šovagović Despot i Filip Šovagović, koji su se prihvatili postavljanja očevog teksta na scenu „s genijalnim glumcima, u genijalnom gradu koji ima genijalno kazalište“, kako je istaknula Fabijanova kći sinoć.

Okrugli stol, na kojem je uz redatelja Filipa i dramaturginju Anju, sudjelovala i prof. Sonja Novak s Filozofskog fakulteta, te tumači glavnih uloga – nacionalna prvakinja Sandra Lončarić (koja tumači lik Staže) i prvak Drame HNK-a u Osijeku, Ivan Ćaćić (utjelovit će seljaka Šimu) – u opuštenom je tonu, no vrlo upućen u proces moderirao je Duško Modrinić, ravnatelj Drame (i u ovom slučaju Ciganin Šaban).

- Uvijek živimo u nekom ratnom okruženju, a pohlepa i mržnja tinjaju dok ne prerastu u požar, ratove koji donose nesreću. I prije 80-ak godina, kada se radnja drame događa, vojska je harala ovim prostorima, regrutirajući muškarce i dječake – uveo je ravnatelj Duško okupljenu publiku (među kojima je bilo studenata, glumaca, predstavnika medija i zaljubljenika u kazališnu i dramsku umjetnost) u priču koja se na scenu osječkog HNK-a vraća nakon 41 godinu (1983. režirao ju je Joško Juvančić).

Sretna što ju je brat pozvao biti dramaturginjom, Anja je Šovagović Despot iščitala brojne stranice očevih rukopisa, dnevničkih zapisa, dokumenata. Perfekcionist, radoholik, precizan – samo su neke odlike koje su joj oca resile, pravu umjetničku gromadu. U predstavu je Filip neke scene dodao, jer se odlučio postaviti predstavu prema izvornom tekstu. Prisjetila se Anja da je kao studentica 1. godine ADU-a, osim što je kasnije uskočila u predstavu u Gavelli (u režiji Božidara Violića), neke očeve tekstove prekucavala na pisaćoj mašini. U jednu mu ruku želeći pomoći, ali i iz znatiželje što to otac piše.

Svako novo čitanje, bilo da je u pitanju vremenski odmak ili drugi „čitač“, dodaju tekstu novi sloj. Iako najpoznatiji kao glumac, Fabijan je bio izvrstan i plodan pisac – istaknula je to i prof. Novak, dajući književnoteorijski pogled razgovoru. Prema njezinu mišljenju, nema prepreke da drama ima i nacionalni značaj, jer je Fabijan bio odličan pisac, a između njegove se drame i grčkih klasika, tragedija može itekako povući paralela. Nije to tekst samo o ratu, dodaje prof. Novak, nego o malom čovjeku koji pokušava preživjeti, spasiti svoju obitelj.

Sretan što mu je povjerena uloga toga maloga čovjeka, Ivan Ćaćić i sam je odrastao na selu, u vihoru rata i poznat mu je taj mentalitet. Ocijenivši tekst genijalnim, Fabijana smatra najboljim hrvatskim glumcem ikada, a osobito je ponosan što je proljetos na Festivalu glumca ovjenčan nagradom koja nosi upravo ime ovoga velikana i koju si je oduvijek priželjkivao.

Redatelj Filip naglašava element priče nastale prema istinitom događaju, iako i elemenata fikcije ne nedostaje i teško je povući jasnu liniju. Bilo bi dobro kada bi ovu inscenaciju pogledala publika koja se sjeća i predstave iz 1983. Od filmskog se predloška (koji je 1988. prema Fabijanovu scenariju režirao Branko Schmidt), drama – pa tako i predstava – uvelike razlikuje, jer su bili nužni neki dramaturški zahvati.

Gavellina predstava na repertoaru je bila sedam godina, odigrala više od 200 puta, a Anja je pogledala većinu, priznala je. Silno je željela glumiti, a iako joj otac nije dopuštao, ipak je Rezu odigrala 50-ak puta. Sjeća se polemičnog redatelja Violića i brojnih konstruktivnih „sukoba“ s Fabijanom.

Zabluda je, kaže Anja Šovagović Despot, da je ovo patrijarhalan tekst. Radnja se događa 1943., a središnje su figure četiri snažne žene – Tonka, Reza, Staža i baka. Svojim viđenjem tu je tezu potkrijepila i Sandra Lončarić.

- Vremena se NE mijenjaju, odnosi i problemi uvijek su isti, mijenjaju se tek kostimi i scenografija – komentirao je Modrinić, a na njega se nadovezao Filip, rekavši kako je „mali čovjek“ oduvijek težio imati autonomno mišljenje o zbivanjima oko sebe, pa i danas svi imamo javno, politički korektno mišljenje, a ono svoje „šapćemo“.

Progovoriti o grijesima, kroz tekst, zahtijeva hrabrost – napomenula je prof. Sonja Novak, germanistica, misleći pritom i na hrvatsku, ali i njemačku književnost, u kojoj se sve češće progovara o osjećaju zajedničke krivice.

Ovom je dramom Fabijan Šovagović prvi u književnosti spomenuo križni put (stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. V. 1945. – izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.) pa je zagrebačku premijeru 1982. morao doći pogledati i odobriti Stipe Šuvar, kontroverzni komunistički političar. I odobrio ju je, istaknula je Anja.

- Ovo je vrijedna, autohtona drama. Hvala osječkom HNK-u što je ovu dramu stavila na repertoar u pravo vrijeme – zaključila je ponosno Anja.


Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Kristijan Cimer/HNK