Sreća je novi dan

Smatram naš večerašnji razgovor obavezom svoje duše i srca. Postoje u meni nekakva imaginarna godišnja doba koja se stalno izmjenjuju. Najčešće su prisutna kroz jesen čije boje čine najveći dio palete mojih raspoloženja. Kad povremeno zatitra pokoja kap ljeta i osjetim slatku draž trenutka, pojave se proljeća. Njih najviše volim zato što su poput znamenja duše. Iako su najrjeđa, najviše im se radujem, jer me svojom nenametljivom prisutnošću obnavljaju. Uvijek kod navale zime ili jeseni taj mi proljetni zanos vraća već pomalo zaboravljeni okus života i poput najdražih pjesama opija srce. Tiho je prisutan u svakom mom koraku kao vječita želja za kretanjem i sklon sam vjerovati kako je njegovo pojavljivanje svaki puta sve dragocjenije. Čak ni ova kiša večeras ne može isprati miris prisutnosti njegovog blagog pomlađivanja.



Ne pokušavam zalutati u tom podsjećanju na nekadašnje obilje mladosti, ali se u tim trenucima trudim svoje raspoloženje obogatiti kvalitetom. Tako sam zahvaljujući večerašnjem razgovoru s prijateljem, moj lega, odmakao od svakodnevne jeseni. Uputio me kako razbiti uspavanost svega onoga što me čini onakvim kakav jesam. Pokrenuo je u meni optimizam s kojim u zadnje vrijeme nisam u najboljim odnosima. Zato ti se i obraćam, jer smatram dužnošću povjeriti se prijatelju kao prijatelj.

Do sada sam učio promatrati tvoje godine pažljivo, ali svoje nisam uvijek dovoljno dobro razumio. Možda i zato što sam sklon sve podrediti emocijama. Tebe prije svega mogu smjestiti u srce, pa tek onda u okvire realnog razmišljanja, ali prijatelj me upozorava kakva opasnost često prijeti kad sam ograničen stanjem srca i takav se zalijećem u procijeni vlastitih mogućnosti. Objasnio mi je kako je razum vrt u kojem se emocije ne smiju nekontrolirano ponašati. Zato mi savjetuje neka ograničenja zbog promjena koje nastaju kad emocije prekriju vrt svojim slatkim oblacima. Tada mogu izazvati moje sposobnosti, jer kroz njih ne prodiru godišnja doba, već vlada neko nestvarno vrijeme u kojem se ne izmjenjuju noć i dan.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta