Nada, boja života

Razgovarat ćemo o boji života ne kao ukrasu, već iskreno opipljivom zanosu koji je daleko od one istine u kojoj prevladava tmurno sivilo. Dakle, postavljam ti pitanje, moj lega, kad naviru slike treba li zaustaviti njihovo bujanje? Ljudska slikovnica je prepuna razočaranja i loših impresija, da njene depresivne stranice dovoljno loše djeluju na nas. Desno od sunca nalazi se sjever. Po nekakvim ustaljenim navikama sjever je za nas područje studeni, usporava kretnje i otežava misli. Za ljude koji žive na sjeveru preživljavanje je vječita borba, ali oni ipak pronalaze dovoljno osjećaja u tom hladnom podneblju, pa se na njihovom noćnom nebu zvijezde s razlogom osjećaju pozvane pomiješati svoj plamen s ljudskom sudbinom. U toj igri svjetla i tame, boja koja neprestano pleše i čiji su pokreti stalno prisutni u svima, jeste nada. Njezina upornost, njezin lepršavi stas i njezina lakoća pomažu lakše listati slikovnicu života.



Naš je položaj u svemiru definiran i određen, a naročito ograničen. Zbog slobode cijeli život zato pokušavamo raskidati bezbrojne okove i tako pristajemo na svakakve kompromise ne bismo li barem na trenutak osjetili profinjeni okus koji će nas zaogrnuti nijansama zadovoljstva. Sve to vrijeme jedino nada ima pozitivnu ulogu. Nikada nas ne napušta i nikada ne popušta pred naletom raznobojnih prikaza što se varkom uvlače u srce i ponižavaju dušu. Upre li u nas netko prstom, nada nas istog trenutka upućuje prema sebi, ali naš zamagljen pogled često puta namjerno previdi smjer, jer sigurnije je koračati uhodanim stazama. Slušajući ovih dana šuštanje tvojih parkova učim da ustvari moram razmišljati o povratku lišća s proljećem a ne njihovom sadašnjem odlasku. Dok tako prolaze sjene, lijevo od sunca s juga dopiru naznake kako nas sunce nije napustilo. Takve nam signale šalje sveprisutna nada, jer zna kad s istoka započne ponovno rađanje mi se po navici, umjesto da uživamo u izlasku, okrećemo zalasku. Tamo nas privlači magična moć sutona, jer kao da smo u sebi potamnili, sve što ima mračne tonove objeručke prihvaćamo.

Sjeta prevladava u paleti naših raspoloženja i često nas vraća slatkom osjećaju imaginarne sigurnosti. Zadržavamo pravo na nju, uvjeravajući sebe i druge kako je prije bilo bolje iako znamo da to nije istina. Pribojavamo se priznati nemoć pred agresivnim naletima mračnih tonova. U toj zbrci nada svejedno ostaje uz nas. Nikad nas ne zaboravlja, jedino što su njene boje ponekad nažalost previše stidljive pa očekuje od nas da se jasnije potrudimo.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta