Staro željezo
03.12.2007. 17:58
Imam staru perilicu za rublje. Stara je sigurno 25 godina, u biti toliko je imala prije 10 godina kada smo je namjeravali baciti. Kao svaki drugi ''Hrvat-katolik'' i domoljub odlučili smo, otac i ja, tu istu perilicu odvesti ''negdje'' u prirodu da se sama u miru razgradi. Naši su planovi brzo propali jer nas je baš ''tamo negdje'' dočekala policijska patrola i pitala jel' mi to možda idemo bacit staru perilicu i zagadit okoliš? Stari je onako polublijed izmucao nešto kako smo upravo krenuli do bake odvest joj perilicu, i kako ona živi tu negdje, i kako je mali (tj. ja) morao na wc, i kako smo zato stali...
Odustali smo od toga nauma, međutim entuzijazam nas je napustio tek nakratko. Sutradan smo odlučili odvesti perilicu do bajera i tamo ju potopiti. Na našu žalost došavši tamo uvidjeli smo kako je bajer pun eko-aktivista koji su ga baš tada odlučili očistiti od smeća i urediti. Shrvani otac i ja odlazimo kući i bacamo perilicu na tavan gdje još uvijek stoji.
Zašto vam to govorim? Nedavno me jedan događaj podsjetio na našu avanturu. Riječ je o potonuću restorana ''Mirna luka''. Kao što svi znate taj restoran tone već mjesecima i nikako da ga Drava proguta. Ono što sam ja zamijetio je kako svi govore o velikoj šteti koju je pretrpio vlasnik, a nitko ne spominje ono što je meni palo na pamet. To je šteta koju trpi svaki onaj koji voli ovaj grad i koji ne želi da takva rugla unakazuju lijep prizor koji se pruža cijelom promenadom.
I tako ja čekam da netko nešto spomene, da shrvan tugom vlasnik pohita brže-bolje spasiti skupu investiciju ili barem ono što je od nje ostalo. Međutim ništa se ne događa, sve stoji, ljudi su se već navikli na to da polupotopljeni restoran bude ruglo promenade i nitko ništa da poduzme. Barem je komunalni redar mogao nalijepiti kaznu za onečišćavanje rijeke. Ja se sad pitam jesmo li otac i ja pogriješili pokušavši poskrivećki baciti staru perilicu, kad se kod nas staro željezo javno postavi da pluta i čeka se da samo potone.
Najžalosnije je što su se kod nas ljudi već navikli na takve ''bisere'' i što ih prihvaćaju kao svakodnevicu.
Quetzalcoatl
Foto: Cacan
Odustali smo od toga nauma, međutim entuzijazam nas je napustio tek nakratko. Sutradan smo odlučili odvesti perilicu do bajera i tamo ju potopiti. Na našu žalost došavši tamo uvidjeli smo kako je bajer pun eko-aktivista koji su ga baš tada odlučili očistiti od smeća i urediti. Shrvani otac i ja odlazimo kući i bacamo perilicu na tavan gdje još uvijek stoji.
Zašto vam to govorim? Nedavno me jedan događaj podsjetio na našu avanturu. Riječ je o potonuću restorana ''Mirna luka''. Kao što svi znate taj restoran tone već mjesecima i nikako da ga Drava proguta. Ono što sam ja zamijetio je kako svi govore o velikoj šteti koju je pretrpio vlasnik, a nitko ne spominje ono što je meni palo na pamet. To je šteta koju trpi svaki onaj koji voli ovaj grad i koji ne želi da takva rugla unakazuju lijep prizor koji se pruža cijelom promenadom.
I tako ja čekam da netko nešto spomene, da shrvan tugom vlasnik pohita brže-bolje spasiti skupu investiciju ili barem ono što je od nje ostalo. Međutim ništa se ne događa, sve stoji, ljudi su se već navikli na to da polupotopljeni restoran bude ruglo promenade i nitko ništa da poduzme. Barem je komunalni redar mogao nalijepiti kaznu za onečišćavanje rijeke. Ja se sad pitam jesmo li otac i ja pogriješili pokušavši poskrivećki baciti staru perilicu, kad se kod nas staro željezo javno postavi da pluta i čeka se da samo potone.
Najžalosnije je što su se kod nas ljudi već navikli na takve ''bisere'' i što ih prihvaćaju kao svakodnevicu.
Quetzalcoatl
Foto: Cacan
Objavio: Marko Tudor |
Komentari (7)