Rane

Voda je bila kristalno čista. Ona se ponovo pogledala u ogledalo. Crvena tekućina je i dalje curila niz lice, od čela na dolje. Ponovo je zahvatila vodu rukama i umila se, rukama protrljala oči i otvorila ih. Opet je voda bila čista, a u ogledalu je vidjela crvene ostatke na obrazima. Iza sebe je napipala ručnik i obrisala lice. I njega je, savršeno čistog, pospremila na mjesto. Opet je razmišljala o tome što joj se događa. Je li poludjela… Zašto neprestano vidi krv na svom licu, na rukama… A, jedina je koja to vidi… A nema nikakve rane, ni ogrebotine. Treći dan za redom ista stvar i polako je osjećala da nešto nije u redu. Ali kako bi otišla doktoru i žalila se na krv koja dolazi iz nepostojećih rana?

Kiša koja je jako lila vani nije utjecala na poboljšanje Dijaninog raspoloženja. Ili bolje reći neraspoloženja. Umorno se vukla po cesti i konačno došla do zgrade u kojoj je radila. Poluglasno je uputila pozdrave kolegama i ušla u svoj ured. Da, to je bio on. Sigurna je da ga je upravo vidjela, baš tu, ispred zgrade. Zapalila je cigaretu. Ali šta bi on radio tu? Da ne traži nju? Pa ima i drugih načina… Dijana je užurbano razmišljala. Potresao ju je taj prizor: Njen, od prije pet dana bivši vjerenik stajao je ispred banke u kojoj je radila i zamišljeno gledao na ručni sat. Ma koliko je željela vjerovati da je došao da vidi nju, nije se mogla oduprijeti mislima da je čekao neku drugu. Neku novu djevojku. Zapalila je i novu cigaretu.

Radni je dan bio neizdrživ. Posla kao i svaki dan do sada, ali Dijana je bila jako nervozna i svaka joj se minuta činila kao godina, a nije mogla dočekati da otvori vrata svoga stana i baci se na krevet. I vrati očaju. Da, jako ju je sve ovo pogodilo. Izgradila je mnoštvo snova, koji će, nažalost, ostati samo na tome. Zašto uopšte pravimo planove kada se njihova velika većina sruši, onako, kako kažu, kao kula od karata?! Uvijek se desi nešto nepredvidivo. I njoj, po običaju, loše. I još je razmišljala o snovima kada ju je pogled na sat razveselio: konačno je mogla kući. Nagurala je svoje stvari u torbicu i zaputila se u WC prije nego napusti zgradu. Još se od jutros nije pogledala u ogledalo jer se bojala upravo ovog prizora: sada su joj krvarile usne. Uzela je toaletni papir i brisala i brisala….Ali što je to činila intenzivnije krv je išla sve jače. Padala po svijetloj košulji, ali nije ostavljala nikakve tragove. Dijana je bila sigurna da ludi. Istrčala je iz WC-a i usporila kada je prema njoj krenula invazija njenih kolega. Sve ih je pažljivo pozdravljala i gledala ih u oči. Očekivala je da je neko od njih upozori da je krvava, da se crvena tečnost nenormalno širi po njenom licu, ali do toga nije došlo. Svi su joj ljubazno odzdravljali, uzvraćajući poglede i kimajući.

Na putu do kuće pokušala je ne misliti na to što joj se događa. Je li ovo sve ustvari utjecalo na nju u toliko negativnom kontekstu da je počela umišljati nevjerojatne stvari? Da su joj se bar počeli pričinjavati ljudi ili zvonjava telefona, nešto što bi iole označila kao normalno i prihvatljivo prije izlaska iz početne krize… ali krv na licu?! Uistinu se brinula za sebe. U zagušljivom je autobusu iz torbice pažljivo izvadila maleno ogledalo i plašljivo pogledala u njega. I već je naredne sekunde krv klizila po vratu. Zadrhtala je spremajući ogledalo. Pogladila se po vratu, ali na prstima, naravno, ničega nije bilo. Dijana se odlučila posvetiti promatranju okoliša: ljudi sivih, bezizražajnih lica sudarali su se kišobranima, dok se im automobili glasno trubili. A ljudi vjerovatno u sebi psovali. I sada je i ona bila dio te sive mase, nije bilo ničega da je izdvoji, kao do neki dan te iskre u njenim očima koja bi svima dala naslutiti da je upravo ona sretna. I voljena. I da voli.

Dan je bio poprilično lijep i sunčan za prosječni studeni u njenome gradu. Ali, ma koliko to novembarsko sunce sjalo, Dijani se činilo da njeno srce isijava još jače. Sjedila je na klupi oko koje je ležalo mnoštvo lišća, više nepotrebnog njihovim matičnim granama, i polako umiralo. Dijana nije suosjećala s njima. Sada je i ona prestala izučavati jesenje pojave i uzvratila pogled Vinku. On ju je netremice gledao i potom uhvatio za ruku.
- Znaš, ja ne mogu više čekati… Daj da ozvaničimo ovo što prije… - Vinko je očito bio nestrpljiv.
- Ma neee… Pa rekla sam ti stotinu puta da želim vjenčanje u proljeće. Moja mama ima tako dobru viziju, nešto za naš vrt…
- Tvoja mama, tvoja mama… Uvijek je nekako prisutna… Nije li imala vlastito vjenčanje?
- Ma daj… nemoj biti takav – Dijana mu je stisnula ruku i jako je protrljala – JA se želim udati u proljeće, kada se sve rađa, a ne sada, kada sve umire… - tiho je izgovorila zadnje riječi i još jednom pogledala na gomilu lišća.
Vinko je klimnuo glavom i nije ju više gnjavio. Samo se primakao i snažno je zagrlio. Pogledao je u oči i poljubio, prvo u lijevo, pa u desno oko. Dijana se vragolasto nasmijala. Onda ju je poljubio u nos i poškakljao po struku. Ona se i dalje smijala. Odmakao je od sebe, uhvatio joj lice s obje ruke i poljubio u obraze. Malo joj se igrao po vratu prije nego joj je podario dug poljubac i Dijana je zatvorila oči i uživala u svakoj sekundi. Ovaj joj se poljubac učinio dosta posebnim. Vinko je onda ustao i rekao da žuri. Poljubio je u čelo i polako nestajao, ponekad se okrećući i šaljući joj puse. Dijana je maknula osmijeh s lica tek kada je Vinko bio samo ni mali čovječuljak u daljini. Nije joj se još išlo kući. Duboko je udahnula i uživala u jesenjem zraku. Mirisalo je na kišu.

Dijana je otvorila oči jako se stresavši. Opet je bila mokra od znoja. I opet isti san, desetu noć za redom. Pogledala je na sat: još je bilo poprilično rano i tek bi za par sati trebala ustati. I kao spremna i jaka koračati kroz novi dan. Od svega joj je toga bila muka. Kratko se prevrtala po krevetu prije nego je ustala i zaputila se prema kupatilu. Približila se ogledalu i prizor je nimalo nije iznenadio: iz nosa joj je curila krv. Više se nije ni trudila brisati to, jer ti ne bi imalo učinka. Dok se gledalo u ogledalo krv bi neprestano bila tu, a brisanjem ne bi otkrila nikakve mrlje koje su prije par sekundi bile na njenom licu. Dakle, isto kao i prvog dana kada je otkrila što se događa. Ustvari, nije otkrila ŠTO se događa, to se još uvijek, bezuspješno, pitala. Prošla je rukom kroz kosu i vratila se u krevet. Činilo joj se da je tek zaspala onoga trenutka kada je sat ponovo zazvonio. Zatvorenih je očiju mislila: sada ništa nisam sanjala.

Cijeli je dan razmišljala o svome snu koji se neprestano ponavljao: Vinkov i njen zadnji susret, još uvijek su planirali to vjenčanje i mislila je da nema stvari koja bi mogla pokvariti njihovu ljubav ili odgoditi vjenčanje. O otkazivanju nikada nije ni mislila u tim nekim svojim pribojavanjima da nešto ne krene po zlu. A od toga je dana počela padati kiša. Kiša… ne ta vani, tu jedva da je i primjećivala od oluje koju je osjećala u sebi. Vinka više nije vidjela od toga sunčanog dana na klupi. Nije joj se ni javio. Ona je njega pokušala zvati, ali ta bi neugodna sekretarica uvijek pobrisala i zadnji tračak nade. U glavi je izvrtila stotinu scenarija, od onih koji bi se činili mogućima do nekih totalno nadnaravnih. Od misli da je Vinko negdje zapeo, poginuo, umro… se davno oprostila, pa vidjela ga je, eto, neki dan. Više ga nije zvala, i to sa umiranjem joj se činilo najboljim scenarijem, te je pokušavala sebe uvjeriti da on više ne postoji. Ne, nikada mu ne bi mogla preći preko ovoga, pa je najbolje da ga zamišlja u lijesu. Dva metra pod zemljom.

I tako je Dijana nastavila živjeti. Sama, u nadi da će nekada zaboraviti sve što ju je nedavno snašlo. Navikla se i na svakodnevno krvavo lice, ali je i krv iz dana u dan bivala slabija. Navikla se i na isti san svaku prokletu noć i nije se bojala više zaspati. Pa nije li da sve jednom prođe?! Tiho je u sebi molila i taj podsjetnik prestane, ali ne, čim bi zatvorila oči uvijek ista priča bi počela. I nije se budila do onoga trenutka kada Vinko ode, a ona se vrati promatranju prirode. Nijedan, pa ni najmanji detalj se nikada nije mijenjao. Ali, zar nisam rekla da se već i navikla?

I Dijana je nastavila i dalje. Isti život iz dana u dan, isti san svaku noć. Pomalo je zaboravljala na Vinka, već je rekla sebi da on nije među živima i svaki dan sve više vjerovala u to. Pohranjivala ga je, istina polako, u sjećanje, ali nikakve planove „kako dalje“ nije pravila. Zašto i bi, kada se izjalove?! I tako je bilo sve do jedne proljetne noći. Dijana se ušuškala u krevet, već spremna na torturu koja je čeka u snovima. Ali je ovaj san bio drugačiji. Iste uloge i isto mjesto radnje, i isti su poljupci bili tu, ali… Da, ponovo ju je Vinko poljubio u lijevo, pa u desno oko, ali sada bi ona bi počela krvariti… Poljubio joj je nos, a iz njega je počela curiti krv. Onda bi se i njeni obrazi okupali crvenilom, pa onda i vrat… a činilo joj se da su usne bile najcrvenije i najkrvavije. Dijana je skočila. Sada nije dočekala da Vinko ode, odmah se probudila. Otrčala je do kupatila, sva u šoku. Pogledala se u ogledalo i da, krv je bila opet tu. Ali ovoga puta je i to bilo drukčije: sada krv nije lila, kao onih prvih dana. Sada su tu bili samo slabi krvavi tragovi. Smirila se i vratila u krevet. Nije uspjela zaspati, jer ju je ovaj „novopečeni“, po novoj režiji, san uznemirio. I uz prve zrake svibanjskoga sunca je shvatila: jeste, bilo je malo čudno što je uspjela vidjeti krv iz svojih rana, to je vjerovatno samo mala greška prirode. Ali zašto nije krvarila na svakom dijelu tijela? Pa tu je, na svakom milimetru kože, čuvala Vinkove dodire i poljupce… Ali je ipak shvatila: krvarila je tu gdje ju je najviše boljelo, sanjala je ono što ju je najviše pogodilo: posljednji poljupci i zadnji, najlažljiviji susret. I svima je to tako, svi krvare i svi imaju neki trenutak koji ih najviše boli, ali je ona eto, greškom, uspjela sve to vidjeti. I svi pate na taj način, samo nije svima vidljivo okom.

Ustala je i obukla se. Po prvi put nakon toliko vremena s iskrenim je osmijehom zakoračila u novi dan. Nasmijala se proljeću. Mada neće biti vjenčanja, tko zna šta joj, ipak, nosi?! Ni ljudi u autobusu, ali niti oni na ulici nisu bili toliko sivi. Sada je vidjela u bojama. Izvukla je ogledalce. Malena kapljica krvi još uvijek je stajala ispod usana. Samo malena kapljica…

I da, konačno se počela oslobađati. I rane polako zacjeljuju…
Tko zna šta li je bilo s Vinkom, njega nikada više nije vidjela… čak ni u snovima.

Autor: Sparkica
Pisanjem se bavim od malena, ali, ne racunajuci objavljivanje u skolskim novinama, ovo bi bio prvi put da svoje price izlozim kritici javnosti. Imam 22 godine i necu pogrijesiti ako navedem cinjenicu da je pisanje moja prva i velika ljubav. Ali zbog obimnosti gradiva Pravnog fakulteta, ne stizem svaku ideju zasebno zapisivati, narocito ne tragati za nacinom da iste objavim. Ali, vrijeme je da se i to pocne...

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::