Mekana mirnoća

Miris sunca na tvojim ulicama ovih dana i mekani obrisi vjetra po trgovima kao dobro poznati znakovi tvoje osobnosti, uspijevaju s mirnoćom parkova probuditi čežnju za vremenom kad su pokraj mene još odzvanjale lepršave crte kukuruzišta sa čijim sam obrisima odrastao. U traženju nekakvih vidljivih promjena koje bi me na trenutak zaustavile u pamćenju primijetio sam koliko si narastao, koliko si se raširio oduzimajući upravo ona ista polja po kojima sam nekada preskakivao brazde ili se potrbuške šuljao pod sjenama hrastova i svih razgrananih grdosija kojih na žalost više nema. Nedostaju mi njihove raščupane krošnje. Nedostaju mi zvukovi šuštanja lišća podno vrta, a pogotovo mi nedostaju nedosanjana mjesta prepuna prašine i neodoljivi okusi dudova.


Tako je s nama ljudima. A kako je s tobom, moj lega? Ima li u tebi svih onih slabosti koje se javljaju u nama? Postoje li u tebi laži ili sumnje!? Postoji li potreba za promjenama i prisjetiš li se ikada toliko dragih ljudi koji više nisu s tobom ili se jednostavno ne javljaju? Čitave slike tako precizno nacrtane i umetnute u tihe otkucaje tvoga bića stvarno odražavaju san točno kako želimo. Ne uvijek, ali barem pokušavamo u pojedinim trenucima uz njegovu pomoć pobjeći od svakodnevnih tumaranja po neispitanim prostranstvima života.

Već pedeset godina nastojim shvatiti mekanu mirnoću kojom natapaš moje biće. Svaki put kad zagrebem ili bolje rečeno samo dotaknem površinu njene osebujnosti podsjeća me na slavnu rubeninu moje bake. Uvijek je imala snage podariti mi dovoljno strpljenja. Njezine su kvrgave ruke bile brižne, njezino je smežurano lice bilo toplo, ali danas kako vrijeme protječe ipak polako nestaju i vrijednosti koje sam svojevremeno nemilice grabio kroz život i sve više shvaćam da se tvoja mekoća prilagodila novonastalom gledanju. Poprimila je vidljive konture neke drugačije realnosti. Ulazeći u tvoje srce i udišući tvoj osmjeh, primao sam to kao dobru namjeru tvoga bića namijenjenu ne samo meni, već svima koji rastemo s tobom. Zato što si oduvijek imao razumijevanje moje sjećanje i seže u najdublje pore tvoga vremena. Iako moram priznati, zbog nespretnosti svojih osjećaja, ponekad nisam potpuno shvaćao sve ono čime si me nudio. Na obali Drave ili u nekoj od tvojih ulica, propustio bih priliku koja se nikada više ne bi pojavila. Takvim propustima napunio sam i svoja sjećanja. Ne žalim zahvaljujući tebi, ali povremeno se uhvatim kako ih nabrajam.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta