Uz posljednji oproštaj

Slavonija jučer nije, niti je mogla pjevati. Nema više našeg Branka. Otišao je i Zeko i potočić, partio je čovjek što je napisao najljepšu odu gradu kojeg je toliko volio! Iskreno mi recite, jeste li ikad, makar i na trenutak, smjeli pomisliti kako on nije izrastao iz debelih korijena ove ravnice? A, zapravo taj Purger rođenjem toliko je zavolio ovaj grad što ga oplahuju obale Drave i ravnicu što se uokolo pruža, da se zapravo u tisućljetnoj povijesti Osijeka teško može naći osoba koja je svoju ljubav spram njega znala na tako lijep način pretočiti u riječ, glazbu, stih...Bio je i ostat će zauvijek naš!

Toliko, da su ga, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, naši slušatelji izabrali za «Građanina stoljeća». I to u kakvoj konkurenciji. No, kad smo već kod tih stoljeća, njima se – i to onim slavnim, osječkim stoljećima - na sebi svojstven način bavio u svojoj sjajnoj nedjeljnoj emisiji «Branko i potočić». Zapravo, ruku na srce, radio je to tako dobro da je bio barem jedno stoljeće ispred svih nas! Prije nego što smo ponovno postali kolege ovdje na Gradskom radiju, imao sam tu čast raditi pod njegovim brižnim skutima punih 15 godina, a njegov dolazak na našu radijsku postaju direktor i ja doživjeli smo kao transfer, naravno stoljeća. I janjca smo okrenuli. A ja, ja sam doživio i tu čast da on mene zove - «šefe»! I baš svake nedjelje, kad bismo mijenjali šihte, a bilo je tako punih 5 godina, dočekivala bi me kavica koju je on naručivao u Centralu s napisanom porukom: «Dobro jutro šefe, ovo je za vas»! Osobno, to sam doživio kao najveće priznanje u svojoj karijeri i ne znam što bi se to moralo dogoditi pa da nadvlada taj osjećaj. Strašno će nam nedostajati, ali će zauvijek ostati naš!

I još nešto. Nekoliko mjeseci nakon što je počeo raditi na Gradskom radiju, nazvali ste me, sjećate se gospođo Mira, i rekli: Spasili ste mu život! Laskalo nam je to, ali ja sam i tada znao kako je on svoju vječnost već davno osigurao. A, podsjetit ću vas, te 2000., kada je naš Branko započeo suradnju s Gradskim radiom, bilo mu je gotovo 70 godina! No, recite mi, jeste li ikad osjetili da ga stišću godine? Jeste li ikada osjetili bilo što drugo osim kako vam o slavnoj prošlosti ovog velebnog grada govori čovijek koji je zapravo personifikacija tih istih prohujalih vremena!? Da, bio je i ostat će povijest ovoga grada - zauvijek naš.

Promicao je europsku prošlost Osijeka, kako bismo lakše otkrili putove budućnosti, a kao zalog tomu nudio je ono što niti jedan grad ne može kupiti. Iz svake se njegove riječi moglo isčitati: ovo je grad koji ima dušu. Baš tako, duša kao metafora dobrote! A, možete li bilo što drugo reći za čovjeka koji je za ciglih 15 minuta, onako u hipu, kao kad nahrupi slap, napisao Zeko i potočić? I dalje će plakati zeko, ali jučer se odmrznuo, zaplakao, i taj toliko tajnovit potočić no, nažalost, danas Slavonija neće pjevati! Ali, jedno je sigurno.
Dragi prijatelju Mario, poštovana gospođo Mira, Branimire, budite ponosni što ste bili i ostali najljepši dio njegova sjajnog života, jer kao i vama i «za sve nas ostat će uvijek najljepša pjesma i stih»!


Đorđe Ivković