Očima prolaznika: Vikend smrti

Počelo je u prošli petak poslijepodne, kada završava radni tjedan i počinju dani nedjeljnoga odmora. Nastavilo se u subotu i nedjelju, kada su nacionalni mediji objavili da je u danima vikenda u Hrvatskoj poginulo dvanaest ljudi! Na cestama. Točno koliko i u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine. Tada smo bili šokirani. A danas?
Uzroci, nažalost, uobičajeni. Brzina, neoprezno pretjecanje, zanemarivanje prometnih znakova, alkohol… Prosječna starost poginulih – oko 28 godina.

Tko daje ključeve?

Hrvatska ima nerazmjerno visok postotak prometnih nezgoda i stradalih u prometu, u odnosu na broj stanovnika. Prosjek od 14 poginulih godišnje na stotinu tisuća stanovnika, dvostruko je viši nego, primjerice, u Švedskoj. Hvalimo se kako smo spremni za Europu, već smo, dapače, odavno u njoj, ali Europu ne slijedimo u poštivanju reda, nego je nadmašujemo ponajviše u kriminalu svake vrste.
Obično smatramo da je red u prometu dužna osiguravati policija, no to je samo djelomice točno. Nešto valjda moraju učiniti i škole, fakulteti, crkva, humanitarne udruge, ponajprije obitelji, dakle mi sami, a tek kada nastupi tragična posljedica – pravosuđe.
Tko to daje ključeve automobila maloljetniku, vlastitome djetetu koje nije položilo vozački ispit, pripitome ili pijanome članu obitelji? Tko sjeda u vozilo kojim upravlja umoran ili rastrojen čovjek?

Blagdani na grobljima

Zatražimo od policije da iziđe iz postaja i patrolnih automobila, prošeta ulicama, stane pored ceste. Nasilnike i prekršitelje neka bezobzirno kažnjava i podnosi prekršajne prijave. Neka ne štiti djecu bogatih i moćnih, koja bahato demonstriraju svoj društveni položaj javno se hvaleći kako autocestom jure više od 300 km/h i likuju da im nitko ništa ne može. Upravo tako dokazivao se tajkunski potomak, s kvocijentom inteligencije što ne doseže niti trećinu broja konjskih snaga automobila kojim ugrožava druge sudionike u prometu.
Da je policija prošloga vikenda na vrijeme zaustavila ma i jednoga od onih koji su prouzročili prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom, da ga je isključila iz prometa ili mu oduzela vozačku dozvolu, pa i ključeve automobila, mnoge obitelji veselile bi se dolazećim blagdanima, a ne bi ih provodili na grobljima. Jer, ima li većega blaga od života!
Nastavnici bi u školama morali podučavati o važnosti poštivanja prometnih propisa i mjesečno barem jedan školski sat tomu posvetiti, te pozivati na nastavu stručnjake iz policije, sudstva, odvjetništva i autoškola, a to se odnosi i na fakultete.
Podsjećam da dob poginulih.

Groblje i bolnica kao tretman

Drskost, pogotovo mladih vozača, prelazi svaku mjeru. Nehaj sudova, blage kazne, dugi postupci, također!
Neodgovornost sudionika u prometu plaćaju oni sami, ali i mnoštvo ni-krivih-ni-dužnih kojima život prerano prestaje. Jer je neki drumski razbojnik sjeo za upravljač kako bi pokazao svoju nezrelost i glupost, vozeći brzinom daleko većom od dopuštene. Pa još pod utjecajem opijata svake vrste, od alkohola do droge, umoran, neiskusan i željan lakih uzbuđenja.
Kako takve vozače osvijestiti i naučiti prometnoj disciplini? Treba li povećati kazne, trajno oduzimati vozačke dozvole, plijeniti vozila kojima je učinjeno, recimo, pedeset ili više prometnih prekršaja…?
Cestovnim „junacima“ preporučujem dolazak na barem jedan pogreb poginuloga u prometu tuđom krivicom. Neka posjete roditelje na rođendan njihova djeteta koje je na cesti izgubilo život, stanu pored posljednjega počivališta osamnaestogodišnjaka, obiđu traumatološki odjel ili patologiju nakon težih prometnih nesreća. To bi trebalo postati dio programa resocijalizacije neodgovornih u prometu.
Ne osvijesti li ih to, iznađimo način koji će ih opametiti i demotivirati u nasilju na cestama i spasiti nas – i njih – od smrti, invalidnosti i materijalne štete. I ne zaboravimo, dok razmišljamo to tomu, krvavi vikendi smjenjuju jedan drugoga…

Piše: Ivan Vekić