Očima prolaznika: Vandali

Vandali, vandalizam, vandalski postupak, vandalsko ponašanje, posljedice vandalskog divljanja, vandalski napad… – izrazi su koji gotovo svakodnevno u televizijskim emisijama, crnim kronikama dnevnih listova ili u oskudnim izjavama policijskih glasnogovornika prate izvješćivanje o destruktivnim i nasilnim događajima, kojima se razaraju i uništavaju neke općeprihvaćene vrijednosti.

Vandali i vandali

Prisjećajući se gotovo zaboravljenih srednjoškolskih lekcija iz Povijesti, sjetih se da su se pod zbirnim imenom Vandali nazivali pripadnici nekih starogermanskih plemena koji su žarili i palili još od prvoga stoljeća poslije Krista. „Proslavili“ su se razaranjem i uništavanjem ostavštine pobijeđenih, njihovih gradova i kulturnih spomenika. Zato je vandalizam, kao metafora besmislenog uništavanja svega pred sobom, u svijetu znan još od 455. godine, kada su Vandali poharali Rim.

Za svaki slučaj, posegnuo sam za povijesnom knjigom. Ondje doslovce piše da nakon poraza od moćnoga Bizanta polovicom šestoga stoljeća, vandala više nema. Historija ih otad više ne spominje. Pa otkuda onda Vandali u Hrvatskoj?

Je li moguće da su neopaženo promakli brižnim povjesničarima, davnim i ovovremenim kroničarima koji zdušno bilježe i mnogo neznatnije događaje od povratka davnoga, rušilačkoga plemena na naše prostore?

Naravno, nisu to oni davni Vandali. To su naši domaći, hrvatski vandali, čijih bi se razornih podviga oni povijesni postidjeli – njihova rušenja i uništavanja onoga što je nezaštićeno, slabije i malobrojnije od njih, njihova junačenja kada su u čoporu, zaštićeni mrakom, kada ne očekuju ničije suprotstavljanje. Postidjeli bi se stari Vandali kukavičluka naših novovjekovnih vandala i zamjerili nam što ih nazivamo njihovim imenom.



Junačenje nad mladicom hrasta

U našemu gradu nedavno su, marom vlasti (hvala Bogu!), na mnogo mjesta posađene sadnice hrasta. Našega, slavonskoga hrasta!

To divno stameno drvo, što raste do nedohvatnih visina, široke je krošnje i listova toliko lijepih i naročitih, da u nekim zemljama predstavljaju ukras, poglavito na vojnim odorama. U davna vremena vijenac od hrastovih grančica stavljao se na glavu uglednicima i vojskovođama. Nigdje na svijetu nema toliko hrastovih šuma kao u Hrvatskoj.

Prema napisu i slici u novinama, na tanku mladicu toga velebnoga drveta, posađenu na travnjaku ispred jedne osnovne škole, nasrnuli su naši vandali i junački je slomili. Neznano kada, jer oni to čine kada ih nitko ne vidi, a taj strah od danje svjetlosti temeljna je značajka kukavice. Mladica plemenitoga drveta nije se mogla obraniti pred nasrtajem nekoga razjunačenoga balavca u našem i u njegovom, vandalovu gradu.

Zlo radi zla

Dječje igralište, opet u našem i njegovu gradu, puno drvenih sprava, ljuljački, njihaljki, penjalica, čarobni dječji svijet u kojemu se igra bezbroj maštovitih igara, počesto je meta divljačkoga napada nedoraslih maloumnika, koji su se i sami do jučer penjali i spuštali toboganom, ljuljali i trčali po igralištu. Srušiti, prevrnuti, razbiti, zapaliti, to je za takove retardirane klipane junaštvo.

Uistinu, hvale li se oni nekome tim svojim junačkim djelom? Pričaju li o tomu majci ili ocu? Ili vršnjacima? Shvaćaju li koliko su bijedni u rušilačkome junačenju nad stvarima,drvetom, cvijetom, ogradom?

Drugi – ili isti – sprejem su išarali jednobojni zid crtajući besmislene crteže, pišući svoje nadimke, ostavljajući čudnovate šare kojima ne poručuju ništa, osim što nas opominju kako bi zidopisce valjalo na jedno vrijeme izolirati od ljudi, stvari, od prirode koja ih okružuje. Nisu to oni davni grafiti, socijalno angažirani i duhoviti, izraz potrebe za uličnom komunikacijom i čuveni po porukama koje se pamte, pa bi se autorima, eto, nešto od toga moglo i oprostiti upravo zbog snage poruke, poetičnoga viđenja događaja, opravdanoga mladalačkoga buntovništva, čak i kada nije realno utemeljeno. Ovo danas je čisto iživljavanje, zlo radi zla.



Kukavice

Prečesto čitamo, slušamo ili viđamo vandalizam u školama, počevši od uništenih pročelja školskih zgrada, razbijenih prozora i inventara, sve do zlostavljanja vršnjaka i mlađih od sebe, počevši od uvreda i javne poruge, do batinanja. Je li zaista junaštvo kolegu napasti nožem, bokserom, palicom, šipkom, lancem?

Kakva je to antička hrabrost nasrnuti na svoga nastavnika, napiti se do besvijesti, prihvatiti se droge? Što je to čarobno u maloljetničkom kriminalnom ponašanju? Pitaju li se njihovi roditelji čime se to diče njihova djeca, naši vandali?

Jesu li možda stali ispred nekoga slabijega kako bi ga obranili od nasilnika? Jesu li pomogli nemoćnome i bolesnome? Jesu li zamijenili majku ili oca u nekom poslu i olakšali im tegobe današnjega dana? Neka to učine barem jednom, pa će upoznati što je pravo zadovoljstvo.

Imaju li takvi mlađega brata ili sestru koji mogu biti meta napada takvih tipova? Znaju li da netko takav može uvrijediti ili je već uvrijedio njihovu majku, udariti ili je već udario njihova oca? Pogledaju li ponekad u oči djetetu koje je na igralištu našlo uništenu omiljenu ljuljačku ili tobogan, pročitaju li u novinama kako se jedna tužna djevojčica zbog toga požalila novinaru? Znaju li uopće što je bespomoćna dječja tuga?

Napokon, misle li ti naši vandali da će uvijek biti mladi, snažni, zdravi i drski? Na putu do starosti, ako je dožive, nabasat će na neke jače, bezobraznije i bezobzirnije nego što su oni. Jesu li sigurni da će ih spasiti podvijen rep? Jer, oni se nikome ne mogu suprotstaviti junaštvom. Oni su kukavice!

Autor: Ivan Vekić