Očima prolaznika: Tužni, jer smo dužni

Premda dramatične, neke brojke i nisu toliko važne, jer znamo da nisu precizne. Nitko, zapravo, ne zna i ne može izračunati koliki je vanjski dug hrvatske, iako se prema službenim pokazateljima kreće oko 35 milijardi dolara. Ili eura. Svejedno. Ionako ga nikad nećemo moći vratiti, sve da se više ne zadužimo niti za jedan jedini dolar ili euro. Zadužili smo već ne samo svoju djecu, nego i unuke i praunuke, a nude nam se i daljnja zaduženja!

Kao svoj velik uspjeh vlast javlja građanima da smo opet dobili kredit, da smo tri ranija reprogramirali, a zapravo smo samo odložili plaćanje. Najavljuje kako tražimo još trideset i tri kredita, ali kuna je jaka i stabilna. Nitko ne razumije što je tu dobro, jako i stabilno, ako smo kao suverena i nezavisna država dužni gotovo dvostruko nego što nam je to bila omražena zajednička država, barem kada je pitanju vanjski dug. Tko nas to pljačka sada kada to više ne čini – Beograd?

Ono što je država dužna unutarnjim pravnim i fizičkim osobama, bolnice ljekarnama i farmaceutskoj industriji, jedna tvrtka drugoj, jedan grad, općina ili županija, nogometni klubovi i svi mi skupa, ne pokušava se brojčano niti izraziti. A upravo nas je država dovela u stanje vanjske i unutarnje prezaduženosti.

Dužničko ropstvo

Dužan je svatko svakomu, braća i sestre jedni drugima, djeca roditeljima i (ponekad) roditelji djeci, ortak ortaku, prijatelj prijatelju, ja tebi, ti meni. Dužni smo bankama i kamatarima, trgovinama i auto-kućama. Stanujemo na dug, vozimo se na dug, odijevamo se zaduživanjem, spavamo na dugovima. Parničimo, svađamo se i zbog duga čak podižemo ruku na vjerovnika ili na sebe.

Oni koji imaju novac, banke i pojedinci, prodaju nam ga i odlično žive od bezobzirnih kamata koje nam naplaćuju. Gotovo je svaki naš punoljetni građanin u dužničkom ropstvu, što je kao fenomen poznato još od Weimarske Republike u Njemačkoj, poslije I. svjetskog rata. Jedna je to od teza na kojima je Adolf Hitler izgradio svoju nacional-socijalističku populističku politiku. To je ropstvo slično onom povijesnom, fizičkom ropstvu, od kojeg su se pojedinci mogli spasiti voljom gospodara, bijegom, ustankom i borbom. Od ovog robovanja spasa nema.

I boje su u svakodnevnom razgovoru dobile novo značenje, jer ulazeći u crveno dospijevaš na crnu listu…

U ranu zoru…

Što s tim ima ova naša Slavonija i mi, koji u njoj živimo?

Ne tako davnu Slavoniju danas vidimo samo na Vezovima i Jesenima, a nekad, kamo god se okreneš: zlatovezi, reklje, konji bijelci, konji vranci, kobasice i čvarci, Drava i Karašica, berbi i Martinja, Vuka i Bosut, mome i momci… A uvijek pjesma!

A nekad – čini mi se kao jučer – subotom popodne i nedjeljom, kada se nije radilo osim iz prijeke potrebe, čula se pjesma iz osječkih predgrađa, sela u okolici grada, iz gostionica i kuća. Čule su se pjesme iz svih krajeva tadašnje države, narodne, starogradske, znani bećarac, a tamo na Bikari i južnim predgrađima čudna i teško razumljiva ganga, znana samo brđanima.

Bećarac kao znak veselja, momačkog prkosa, zaljubljenosti, mladalačke snage, kao izazov svima i svakome. I poneka tučnjava. Tek da se opravda dolazak kući u ranu zoru, zoru, zoru, gdje u kuhinjici još gori svijetlo, jer brižna majka nikad ne zaspi dok se sinovi ne vrate. A oni već izdaleka javljaju: „Pijan sam ti, moja mila majko. I uboden, ali nisam jako“.

Nema više…

Sada, kao da u svom Osijeku hodam tuđim ulicama. Baš nigdje ne piše gostionica ili, nedajbože krčma, nego onako strogo hrvatski caffe, ili saloon, pub, night club, bistro. Nema više društva koje se slučajno našlo jer je netko svratio na piće, ili je vidio poznanika, ili pošao po cigarete, ili jednostavno krati vrijeme dok ne dođe vlak. Jedno piće, pa još jedno, vinjak, vinjak, vinjak pa stotinjak…, kako je davno pjevao Mile Rupčić. Pa onako, kao nehotice, netko započne s pjesmom ispod glasa. E, a onda kraja nema. Do ponoći, do zore…

Bilo je to svake subote i nedjelje s ovim ili onim društvom s Bikare, iz Industrijske četvrti, Donjega Grada, iz Retfale ili Višnjevca, Josipovca ili Čepina… Tko još pamti da se sastajalo kod Krajtera, u Paliluli, Šangaju, Bendeku (to je već bilo gospodski), u Šneleru, Sinjskoj alki, Imotskoj krajini, Lovačkim pričama, kod Tadije na Čepinskoj, kod Jakova u Lovačkom rogu (i to je bilo gospodski), ili kod Laze u Čađavoj mehani.

Otišao je Kondor, Ante, Francuz, Cajka, Pajo. Tko još pamti Kukana i Tarabu, Krolu s Bikare, Pekosa s Juga ili Škore, Benčiće, Bašiće, Mihaljeviće i Šlate iz moga Višnjevca? Tko pamti davne crne šešire iz Retfale? Ili glasovitog primaša, čika Jašu Lakatoša!

Većina je otišla na vrijeme, kao da su znali da više neće biti pravog društva, prave pjesme i pravog veselja. Sada iz zvučnika trešte nepoznate melodije i pjesme na neznanom jeziku, i više nikog nema da zapjeva u društvu, bez glazbe, bez CD-a, MP-3 ili 4, bez zvučnika.

A što pjesma i veselje ima sa dugovima, što je tema ove kolumne?

Novo plemstvo

Tko je dužan, taj je i tužan. Njemu nije do pjesme. A dužni smo svi.

Građane Hrvatske ne treba dijeliti po vjeri i naciji, po spolu i godinama, po političkim opredjeljenjima. Dijelimo ih na vjerovnike i dužnike. Dužnici su nova klasa, brojnija od nekadašnje radničke, iako još nemaju svoje udruge, sindikate, vođe i političke stranke. Kamatari su novo plemstvo. Oni nam se milostivo smiješe s televizijskih ekrana i s novinskih naslovnica. Exclusiv, exploziv…

Pukanići i Radeljaci, Pokosice i Severine, Zagorci i Mamići…, a onda prijetvoran napis o invalidu rada ili rata koji živi na rubu, nikako, o djetetu koje boluje od teške bolesti, a nema novca za lijekove niti za operaciju, pa se onda licemjerno prikuplja novac nogometnim priredbama i telefonskim pozivima, dok se neki avionima voze na privatna putovanja u inozemstvo, o trošku države. Ponekad se ti novi apostoli, koje ćete prepoznati po tome što ne znaju sastaviti ni tri razumljive proširene rečenice, spuste s nebeskih novčanih visina i milostivo udijele, uvijek zbog vlastite reklame, nikad zbog iskrenih milosrdnih nakana.

Poželjno je ne dugovati, ali kako se u svijetu pomame za materijalnim dobrima može preživjeti bez duga ili kredita – kako to radije kažemo – jer kredit ne zvuči tako stravično.

Zapjevajte ponekad

Zato pravih veselja više i nema, ili su namještena, lažna, usiljena. Zato se neke mladalačke proslave i zovu „norijade“, jer nor znači lud, glup, blesav (barem u Zagorju), pa to i nije pravo veselje, nego javna predstava, performance, čiji je smisao znan samo njima, mada se iz daleka vidi da se radost glumi, a ne osjeća.

Nisam vam htio pokvariti veselje niti pomutiti radost, ili vas odgovoriti od skorog odlaska na more (na kredit!). Nisam vas namjeravao obeshrabriti od kupovine ljetne garderobe (na…), novog automobila (na…). Htio sam vas samo podsjetiti da ste jedan od milijuna u Hrvatskoj, a taj se broj svakodnevno povećava.

No, baš zato i usprkos tome, zapjevajte ponekad! S prijateljima, sa svojom obitelji. Pa i sami! Kao nekada u Slavoniji. Moglo bi, barem na kratko, pomoći.

Kolumnist: Ivan Vekić