Ex chatedra: Downshifteri

Gradonačelnik Gordan Matković vratio nam se iz bolnice za kormilo grada. Matković nije tip čovjeka koji bi se udebljao na funkciji. Naprotiv, do sada je pokazivao jedino spremnost na izgaranje. Da je znao za „downshifting“, to mu se vjerojatno nikada ne bi dogodilo. No, tada zasigurno ne bi niti bio gradonačelnik.

Pošto sreća?

Osjećate se premoreno? Premalo ste sa svojim najdražima, a niti za hobi nemate vremena? Mobitel vas konstantno stresira? Možda ste političar, menadžer ili jednostavno previše trčite za položajem ili novcem?

Prema nedavnom istraživanju GfK, Hrvatima je druženje s obitelji i prijateljima najpoželjniji način korištenja slobodnog vremena. Slavonci, osobito udane Slavonke srednjih godina, najviše pate zbog nedostatka vremena provedenoga s obitelji. Živite li u naselju s više od stotinu tisuća stanovnika, kronično vam nedostaju i prijatelji. Čak 94 posto Hrvata dobro zdravlje smatra osnovnom pretpostavkom za dobar život, dok njih 74 posto na drugo mjesto stavlja financijsku i egzistencijalnu sigurnost. Imate li još vlastiti dom i sretan brak, vi ste po prevladavajućem mišljenju – sretan čovjek!

Ipak, četvrtina građana Hrvatske novac smatra najboljim mjerilom uspjeha. Moj prijatelj, vrsni ekonomist Charles Yoe sa Sveučilišta u Marylandu pokraj Washingtona, ne bi se složio s time. Evo kako mi je objasnio temeljna životna ekonomska načela:
- Imaš dolar i stojiš pred aparatom za slatkiše. Promatraš omiljenu čokoladicu i jednako drage bombone, ali pritisneš tipku za bombone. Koliko su te koštali? – upita.
- Dolar, ispalim.
- Ne, nego čokoladicu, ispravi me Charlie.

Eto, gdje griješimo. Sreća se ne mjeri novcem, nego onime čega smo se odrekli kako bismo je dosegnuli. Prema rezultatima ankete, izgleda da se odričemo prijatelja i obitelji, dok nam teško stečeni novac govori: „Uspio si u životu. Eto nečega iza tebe, s ostat će i za nasljednike“. No, kada smo zadnji put s djetetom razgovarali pola sata?

Downshifting kao slobodan izbor

Možda je rješenje u downshiftingu – „skretanju prema dolje“. Usporiti malo i razmisliti o životnim prioritetima, novi je svjetski trend.

Downshifting se pojavio krajem prošlog stoljeća kao odgovor na yuppievski pristup („young urban professional“), na menadžersko izgaranje pod zategnutom kravatom. Godine 1995. započelo se s obilježavanjem downshifterskog tjedna http://www.downshiftingweek.com/ pod motom: „Što više novca trošite, trebat će vam više vremena za zaradu i ostat će vam manje vremena za vaše najdraže“.

Da ne bude zabune, biti downshifter ne znači biti asocijalan. Naprotiv, poklonici toga trenda svjesni su važnosti zalaganja za opću dobrobit, za ekologiju, zdravu prehranu i sl. No, ne na vlastitu štetu, jer nikakav angažman ne smije ugrožavati obiteljske vrijednosti, niti nas udaljavati od onoga što nam čini zadovoljstvo. Neki se tako preporode odselivši u idilične seoske sredine. No, često je već dovoljno i posvećivanje više vremena obitelji i prijateljima.

Downshifteru je, dakle, vrijeme važnije od novca i radije će raditi manje, a biti ispunjen radošću, nego biti dobro nagrađen za stresan posao. On se odlučuje za jednostavniji život i u najboljim godinama okreće se od onoga što mora raditi, onome što želi raditi. O tomu odlučuje samostalno, svjestan pravih vrijednosti, a ne zbog narušena zdravlja, otkaza s posla i slično.

Obiteljski Rockefeller

Laurance S. Rockefeller bio je poznati financijski downshifter.

Rođen u bogatoj američkoj obitelji poznatih menadžera i političara, Laurance je već u dvadesetima stvorio prvi milijun dolara, da bi u četrdesetima posjedovao jednu od najmoćnijih svjetskih kompanija. Osim po menadžerskim sposobnostima, bio je poznat kao tvrd i asocijalan tip koji bi sve konce držao u svojim rukama. Stoga je u 50-ima bolovao od raznih bolesti uzrokovanih stresom, pa su ga često upozoravali da je u predinfarktnom stanju.

No, Laurance tada skreće prema dolje. Vođenje poslova prepušta podređenima, počinje izlaziti u kazalište i provoditi vrijeme s obitelji, baviti se dobrotvornim aktivnostima… Dionice mu zbog toga gube na vrijednosti, no financijsko carstvo bilo mu je tako veliko, da to nije niti osjetio. Poživio je 94 godine okružen ljubavlju osam unuka i 12 praunuka.

Hrvatski downshifteri

Imamo li i u Hrvatskoj downshiftera – političkih, financijskih, sportskih? Tko se dobrovoljno odrekao karijere kako bi se vratio obiteljskim vrijednostima? Ne pada mi napamet mnogo imena.

Janica Kostelić je, primjerice, to učinila na vrhuncu karijere. Osvojila je sve što se osvojiti moglo, rezultati su i dalje bili izvrsni, ali između uspjeha i obitelji, izabrala je obitelj.

Političari i nakon infarkta obično nastave starim putem, a predomisle se samo pritisnuti malim brojem glasova birača.

Možda Ivić Pašalić? Ne, on je samo preskočio u financijske vode nakon raspada stranke. Zlatko Kramarić? Dugo se nije mirio s porazom i sada bi u diplomate. Zlatko Tomčić, bivši predsjednik Sabora, već je nešto bliži: „Moja obitelj bit će vam zahvalna“, izjavio je nakon što je izgubio izbore za predsjednika stranke.

Seljački vođa, Antun Laslo, nedavno je najavio odlazak sa scene. Dosadilo mu je, kaže, boriti se za interese seljaka, a od njih za ulazak u Sabor dobije 300-tinjak glasova. Mobitel ga već izluđuje, a zbog toga je zapostavio i obitelj. I tako će Laslo mirno na svoje polje, u dvorište hraniti kokice, ujutro slušati pjev ptica, a predvečer s ljudima popričati o vremenu.

Pravac bajs!

Što to tako grčevito veže političare uz fotelju? Koji su prednosti takvog načina života? Je li politika u Hrvatskoj biznis?

Novine već pišu tko od njih gdje ljetuje, s kime u društvu i koliko ostaje. A oni, navikli na ispričavanje kao da su nešto ukrali, izjavljuju kako će „malo skočiti do mora, najviše na tjedan dana“.

Nakon tri godine provedene na čelu Hrvatske agencije za hranu, dok sam „izgrađivao bolje društvo“ i navečer iscrpljen dolazio kući nespreman za njihova pitanja, djeca su mi za to vrijeme rasla bez mene. Za nagradu sam bio izložen političkom mobbingu i smijenjen. Dobar je to primjer mladima koji politiku shvaćaju kao sredstvo za sudjelovanje u društvenim promjenama, a ne kao način postizanja osobnoga probitka.

I zato me ne dira posljednja afera s uvoznim lobijima i brazilskom govedinom na našim policama deklariranom kao junetina. „Glavašev čovjek!“, komentirali su neki mediji nakon moje konferencije za novinare na tu temu prošle godine, zbog čega su mi prijetili i sudskom tužbom. Neka sada netko drugi javno upozorava. Ja neću. Umjesto toga, skačem na bajs, slušalice u uši i put Baranje. Pravac downshifting.

A kao običan građanin, želim i odmornoga, zdravoga i veseloga gradonačelnika, koji ne radi 22 sata na dan. I zato, Gordane, na odmor! Isključi mobitel i napuni baterije. Želim ti što prije ozdravljenje. I ne brini, neće grad zbog toga propasti.

Autor: doc.dr.sc. Boris Antunović