Put za nigdje: Lijepa naša nuklearka (1. dio)

Još sam davne 1980. godine slušala o gradnji nuklearke na Dunavu, kod Erduta. Kao mlada učiteljica učila sam hrvatsku, mađarsku, srpsku, slovačku i romsku djecu u Erdutu, Dalj-planini, Aljmašu i Aljmaš-planini o prirodnim ljepotama tadašnje nam države, od Vardara pa do Triglava, od Dunava i Drave sve do Jadrana.

Na daljski plato stizali su ljudi u bijelim i zelenim kombinezonima i uz obalu Dunava ukopavali sonde i premjeravali zemljište. Saznavši da se to ispituje lokacija za megalomanski projekt prve jugoslavenske nuklearke, stanovništvo se ubrzo pobunilo i nakratko omelo istraživanja, no projekt je zaustavljen tek nakon katastrofe u Černobilu i pojave radioaktivnog oblaka i nad našim glavama.

Lobisti nikad ne spavaju

Ratne i poratne godine prekrile su taj projekt debelim slojem prašine. Ali, vrag nije dao mira našim lobistima. S tom sam se idejom ponovno susrela u vrijeme hrvatsko-američke energetske afere „Enron“ 2000. godine, pa 2004. kada smo sa Slovencima razgovarali o gradnji još jedne zajedničke nuklearke, te 2006. i dogovora stručnjaka Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ s europskim nuklearnim lobistima u Bruxellesu, o eventualnoj financijskoj pomoći gradnje nuklearke na Dunavu kod Erduta ili na Savi kod Privlake. U prilog toj ideji bio je i protokol iz Kyota.



Iste se godine dogodio cirkus u mađarskoj nuklearki Paks. Nakon razgovora predstavnika hrvatskog i mađarskog ministarstva zaštite okoliša potpisana je Konvencija o prekograničnoj suradnji za opasna postrojenja, koja od država u regiji traži suradnju u slučaju gradnje, kvarova i sličnih događaja oko nuklearki. Budući da je u regiji na snazi moratorij na gradnju i obnovu nuklearki, a Mađari su ga prekršili radeći nešto u tajnosti, Hrvatska je intervenirala iznoseći stav da „nismo pobornici nuklearki“. Otad na temu prve hrvatske nuklearke vlada blažena tišina. Sve donedavno.

Hrvatski mrak…

Na nekom presijecanju vrpce, još u veljači, potpredsjednik Vlade, Damir Polančec, govoreći o novoj energetskoj strategiji zemlje, nabacio je da „Hrvatskoj prijeti mrak“. Na to su se odmah nadoštikljali Ivan Mravak, direktor HEP-a i Dubravko Pevec, predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva, potencirajući strahove od nedostatka električne energije.

Na kongresu Društva u svibnju sve je vrvjelo od hrvatskog mraka, globalnog zatopljenja, povećanja emisije CO2 i zagovaranja najčistije i najsigurnije energije, one iz atomskih centrala. Bilo je jasno da je HEP iz ropotarnice povijesti izvukao tridesetogodišnji Jugo-projekt nuklearke na Dunavu „Tanja“. O njoj se počelo naveliko pričati kao da je Polančec u njezine temelje već bacio prvu lopatu. No, kako se premijer Sanader nije jasno odredio, priča o atomskoj centrali ostala je nedorečena. Otad, niti jedna nadležna institucija nije potvrdila, niti opovrgnula pretpostavke o namjeri gradnje nuklearke u Hrvatskoj.

Antinuklearna kampanja

Bio je petak, početak lipnja, kada sam u emisiji Radio Osijeka otvorila problem hoće-neće biti atomske centrale u blizini Erduta. Telefoni u studiju nisu prestajali zvoniti i slušatelji iz Osijeka, Našica, Baranje i općine Erdut zgražavali su se od pomisli na život pored nuklearke. Tražili su objašnjenja, psovali državu i vladu, podsjećajući da još uvijek živimo okruženi minskim poljima, siromašni i ranjivi. Javio se i jedan nukle-fan, nazvavši nas laicima i neznalicama, upozoravajući na mračnu budućnost ako ne izgradimo to atomsko čudovište. Emisija je bila moćna i efektna, pa mi je sinula ideja o pokretanju antinuklearne kampanje.

Moja prijateljica Vlasta predsjednica je političke stranke Zelena lista u Zagrebu. Čim sam joj javila za problem, odlučila se pridružiti kampanji. Naime, sve su zelene stranke u Europi i svijetu velikim dijelom izrasle upravo na antinuklernim kampanjama. Napisale smo zajednički proglas „NE nuklearkama u Hrvatskoj – STOP nuklerki na Dunavu“, postavili peticiju na web stranici Zelene liste, a mainstream mediji dobili su malo štofa u nastupajućoj sezoni kiselih krastavaca.

Duga

Kako bih animirala stanovnike općine Erdut, kojima i prijeti suživot s nuklearkom, drugog sam petka pošla autobusom u Dalj. Padala je kiša, sastalo se nebo sa zemljom, a preko ceste, iznad Dunava i vinograda na Daljskoj planini, nestvarno se raširila duga žarkih boja i širokih lukova. Razmišljala sam o atomskoj centrali koja bi svojim tornjevima razbila te pitome vizure, a toplina koju bi isijavali tornjevi hladeći se dunavskom vodom, zagrijali bi nebo i istopiti buduće žute, plave, zelene… lukove. Odlučih krenuti ljudima od vrata do vrata čim izađem iz autobusa i reći im što ih čeka. Pitat ću i načelnika Općine zna li za plan izgradnje nuklearke?

Koga god sam u Dalju srela toga kišnog dana, od konobara Željka u restoranu na ulazu u Dalj, gospođe Gordane i njene obitelji ili žena iz daljske udruge GORD, pitala sam znaju li što nam se sprema? I ne da su znali, nego su bili i kategorično protiv! Jedino što ih još nitko nije ništa pitao.

Pismo iz HEP-a

Preko puta zgrade Općine u centru Dalja je Pravoslavni dom, lijevo prema Dunavu je škola, obnovljen školski park i patrijaršijski dvor. Nešto niže sporo teče široki plavi Dunav. Uspomene na rat vire iza svakog ugla, prozora, drveta, kao i moja sjećanja na davne godine kada sam radila u tom kraju. Stajala sam malo i razmišljajući tko je živ, a koga više nema od mojih nekadašnjih kolegica i kolega, koliko je ostalo bivših učenika. Prekide me oronuli stojadin sa svježe posječenim drvima u prikolici i povika vozača da se sklonim s ceste.

U uredu načelnika dočekala me njegova tajnica.

- Dobar dan, dobar dan, ja sam ta i ta, želim pitati načelnika nešto oko nuklearke.

Žena me zbunjeno pogledala i pomislila odakle je ova pala? Pružila sam joj posjetnicu i zamolila da je preda načelniku, kojem još nisam znala niti ime.

- Načelnik ima sastanak, kaže, ustane i uđe u susjedni ured. Već sljedećeg trenutka na istim se vratima pojavi markantan lik duge sijede kose i jakih brkova. Uplašila sam se kada sam ga vidjela, a on mi pružio ruku i rekao: „Načelnik Jelić“. Pitala sam ga znade li što o energetskim planovima Vlade na području općine i je li načuo o namjeri gradnje nuklearne elektrane?

- Ma što načuo, dobio sam pismo iz HEP-a, ispalio je kao iz puške Jovan Jelić, sav izvan sebe od zabrinutosti, jer ga nitko iz državnog vrha nije kontaktirao, a u dvorištu mu očito pripremaju teren za gradnju nuklearke.

(Kraj prvog dijela. Nastavlja se...)