Očima prolaznika: Tata, ne boj se, to je samo krv…
23.08.2008. 13:29
Čitam neki dan filmski program HTV-a, RTL-a i Nove TV u redovitom tjednom prilogu Glasa Slavonije:
„…snježna oluja sprečava policijsko vozilo sa zatvorenicima, među kojima je i ubojica policajca, ujedno i jedan od gradskih šefova organiziranog kriminala Bishop (...) policajac Roenick već mjesecima ne sudjeluje u akcijama, jer sama sebe krivi za smrt dvojice kolega u sukobu s gangsterima...“
„Sve je počelo prilično nevino, partijom pokera na prijateljičinom tulumu. Međutim, Katlin uskoro počinje kockati preko Interneta, a minus od 4oo dolara na njezinoj kreditnoj kartici, samo je početak.“
„Plaćeni ubojice i nekadašnji suradnici glavne junakinje Black Mambe nasilno upadaju u malu kapelicu, ostavljaju trudnu mladenku u krvi, sigurni da su je usmrtili (...) za četiri godine, kada se iz kome probudi Black Mamba, željna osvete isplanira akciju i prihvati se posla. Ubija ih jednoga po jednoga, da bi na kraju došla do Billa...“
Gledam, ima li čega novoga u nastavku:
„Njime caruju bande, a ulice su često poprišta krvavih sukoba“; „Kako će ubojica ubrzo ustanoviti da nikad neće ostvariti svoje ciljeve...“; „Jonathan Cooper, osumnjičenik za ubojstvo svoje supruge...“
Zavirim i u filmski raspored za sljedeći dan!
„...ali u trenutku njihova najvećeg očaja, otkrivaju beživotno tijelo tete Agathe na kuhinjskom podu“; „U cijelu se situaciju upleće i Dankinja Kristen, koja Jakeu predloži krađu nekoliko milijuna dolara prljavoga novca namijenjenog pranju...“; „Posao slabo ide, pa je Art prisiljen preživljavati varajući bogate udovice, koje uvjerava da su njihovi muževi nedugo prije smrti kod njega naručili skupe slike.“
„...a zatim se Marija upusti u prostituciju, kako bi došla do novca za nastavak puta...“; „No, kad je mentor postavio ultimatum – ili će spavati s njim, ili će joj zatvoriti vrata plesnog biznisa, Honey je na mukama što napraviti. Odreći se sna, ili morala?“
Za filmove kao Karate Kid ili serije kao DeadWood, dovoljno govore naslovi.
Filmovi, igrice i život
Evo još nekih iz prošlog tjedna: Napad na policijsku postaju, Kill Bill, Strašilo, Bande New Yorka, Pljačka na granici, Prokletstvo zmaja, Zlato za odvažne, Magija, Poljubac smrti, Upleteni u zločin, Kuća izazova…
Slično je bilo i prethodnog tjedna, a bit će i sljedećeg, i posljednjeg. Naslov današnjoj kolumni posudio sam od divnog i čudnog američkog pjesnika Ogdena Nesha, kojega kod nas spominje tek pjevač Đimi Stanić u izvrsnoj parodiji Prsluk pucam. Zbirku Neshovih pjesama davno sam zagubio, ili mi je nije vratio neki zaboravni poznanik. Uživao sam slušati i promatrati pok. osječkoga glumca Đorđa Bosanca, velikog ljubitelja i poznavatelja poezije, dok je nenametljivo i cinično čitao pjesme iz njegova Teatra u koferu.
Ogden Nesh piše o našoj svakodnevici, o ljubavi i braku, lakomosti, drskosti, zavisti i oholosti, o ljudskoj nedoraslosti, kako onoj mentalnoj, tako i dječjoj, ili pak ovoj u pjesmi čiji sam naslov posudio. Malo koja dječja soba – čak i u najsiromašnijim obiteljima – nije pretrpana noževima, mačevima, sabljama, revolverima, puškama, strojnicama izrađenima, na sreću, od plastike. Danas su djeca, kao uostalom i najveći broj odraslih, zaokupljeni televizijskim programom i video-igricama u kojima treba zapaliti, zgaziti, objesiti, ustrijeliti kako bi se postigla pobjeda. U igrici uvijek, u životu nikada!
A upravo kroz te igrice i filmove djeca oblikuju svoje karakterne osobine i mentalna svojstva, grade odnos prema općim ljudskim vrijednostima poput, primjerice, života. A ta najveća vrijednost može biti ugrožena prijetnjom, ozljedom, smrću. No, ima li u njima neke morbidne draži, nekrofilskog zadovoljstva i unutarnje sreće? Ako ima, koliko takve strasti potječu od iskonskoga genetskog prokletstva, a koliko od aktualnih utjecaja među kojima se ne smiju zanemariti niti takvi filmovi?
Počinitelji i žrtve
Tko su ljudi koji odlučuju o izboru filmova? Znaju li oni što je psihološki izazov, što je poticaj, kako se (ne)odgojno utječe na dijete ili maloljetnika i koliko se duboko u psihu nedorasle osobe – a to nije uvijek samo dijete! – utiskuje doživljaj takvog filma? Nevažno je što ta krv nije prava, što su mrtvaci tek dobri glumci ili lutke, što su iza scene kamere i filmska ekipa, možemo li biti sigurni da nam te sugestivne slike uopće ne utječe na karakterne osobine, psihopatske sklonosti ili nagone skrivene u mračnim bespućima (pod)svijesti? Uostalom, je li uopće normalno gledati raskomadana ljudska tijela, živjeti od prostitucije, zarađivati pljačkom ili trgovati drogom?
Počinitelji zločina i njihove žrtve upravo smo mi sami i naša djeca. Široke staze profita na takvim filmovima, igricama i igračkama, ograđene su klimavom zakonskom ogradom. Koliki su već ubili povodeći se za sugestivnim pričama i slijedeći know-how iz nekog filma? Prema vijestima od 6. kolovoza, mladić iz Tajlanda prekopirao je scenu ubojstva iz video-igre GTA 4 i prema njezinim pravilima ubio i opljačkao taksista. Možemo li nešto slično očekivati i kod nas?
Pravo lice smrti
Cijelog profesionalnog života sretao sam se sa zločinom, s počiniteljima i obiteljima žrtava. Poznata mi je sva kukavička bijeda zločinca i uličnog junaka kad mora pogledati u oči zakonu, državnoj sili ili – ne daj Bože – osvetniku koji želi naplatiti zlo učinjeno dragoj mu osobi. Zar je moguće da to shvatimo tek kada više nema povratka, kada je zlo učinjeno i upropašten život žrtve i počinitelja? Jesu li izostala pravodobna upozorenja roditelja, učitelja, svećenika, susjeda, prijatelja, suca, tužitelja, odvjetnika, policajca, novinara…? Kada to već ne čine redatelji i trgovci igrama smrti.
Oni koje takvi filmovi i večernja zabava veseli, koje god dobi bili, žele li doživjeti autentično iskustvo unakaženih ljudskih tijela, neka posjete Odjel za patologiju Kliničke bolnice. Možda tada shvate kakvo je uistinu pravo lice smrti. Možda bi nakon toga bilo manje potrebe za službenim objašnjenjima tipa: „Uzroci zločina su nepoznati“, ili „Počinitelj je po svoj prilici umno poremećena osoba“.
No, možda uopće nemam pravo! Možda ste i vi već čuli od svoga djeteta: “Tata, ne boj se, to je samo krv!“ i pomalo se privikavate na to. Ako niste, naš filmski program, video-igrice i internetski sadržaji, uporno rade ne tome da to skoro čujete.
Piše: Ivan Vekić
„…snježna oluja sprečava policijsko vozilo sa zatvorenicima, među kojima je i ubojica policajca, ujedno i jedan od gradskih šefova organiziranog kriminala Bishop (...) policajac Roenick već mjesecima ne sudjeluje u akcijama, jer sama sebe krivi za smrt dvojice kolega u sukobu s gangsterima...“
„Sve je počelo prilično nevino, partijom pokera na prijateljičinom tulumu. Međutim, Katlin uskoro počinje kockati preko Interneta, a minus od 4oo dolara na njezinoj kreditnoj kartici, samo je početak.“
„Plaćeni ubojice i nekadašnji suradnici glavne junakinje Black Mambe nasilno upadaju u malu kapelicu, ostavljaju trudnu mladenku u krvi, sigurni da su je usmrtili (...) za četiri godine, kada se iz kome probudi Black Mamba, željna osvete isplanira akciju i prihvati se posla. Ubija ih jednoga po jednoga, da bi na kraju došla do Billa...“
Gledam, ima li čega novoga u nastavku:
„Njime caruju bande, a ulice su često poprišta krvavih sukoba“; „Kako će ubojica ubrzo ustanoviti da nikad neće ostvariti svoje ciljeve...“; „Jonathan Cooper, osumnjičenik za ubojstvo svoje supruge...“
Zavirim i u filmski raspored za sljedeći dan!
„...ali u trenutku njihova najvećeg očaja, otkrivaju beživotno tijelo tete Agathe na kuhinjskom podu“; „U cijelu se situaciju upleće i Dankinja Kristen, koja Jakeu predloži krađu nekoliko milijuna dolara prljavoga novca namijenjenog pranju...“; „Posao slabo ide, pa je Art prisiljen preživljavati varajući bogate udovice, koje uvjerava da su njihovi muževi nedugo prije smrti kod njega naručili skupe slike.“
„...a zatim se Marija upusti u prostituciju, kako bi došla do novca za nastavak puta...“; „No, kad je mentor postavio ultimatum – ili će spavati s njim, ili će joj zatvoriti vrata plesnog biznisa, Honey je na mukama što napraviti. Odreći se sna, ili morala?“
Za filmove kao Karate Kid ili serije kao DeadWood, dovoljno govore naslovi.
Filmovi, igrice i život
Evo još nekih iz prošlog tjedna: Napad na policijsku postaju, Kill Bill, Strašilo, Bande New Yorka, Pljačka na granici, Prokletstvo zmaja, Zlato za odvažne, Magija, Poljubac smrti, Upleteni u zločin, Kuća izazova…
Slično je bilo i prethodnog tjedna, a bit će i sljedećeg, i posljednjeg. Naslov današnjoj kolumni posudio sam od divnog i čudnog američkog pjesnika Ogdena Nesha, kojega kod nas spominje tek pjevač Đimi Stanić u izvrsnoj parodiji Prsluk pucam. Zbirku Neshovih pjesama davno sam zagubio, ili mi je nije vratio neki zaboravni poznanik. Uživao sam slušati i promatrati pok. osječkoga glumca Đorđa Bosanca, velikog ljubitelja i poznavatelja poezije, dok je nenametljivo i cinično čitao pjesme iz njegova Teatra u koferu.
Ogden Nesh piše o našoj svakodnevici, o ljubavi i braku, lakomosti, drskosti, zavisti i oholosti, o ljudskoj nedoraslosti, kako onoj mentalnoj, tako i dječjoj, ili pak ovoj u pjesmi čiji sam naslov posudio. Malo koja dječja soba – čak i u najsiromašnijim obiteljima – nije pretrpana noževima, mačevima, sabljama, revolverima, puškama, strojnicama izrađenima, na sreću, od plastike. Danas su djeca, kao uostalom i najveći broj odraslih, zaokupljeni televizijskim programom i video-igricama u kojima treba zapaliti, zgaziti, objesiti, ustrijeliti kako bi se postigla pobjeda. U igrici uvijek, u životu nikada!
A upravo kroz te igrice i filmove djeca oblikuju svoje karakterne osobine i mentalna svojstva, grade odnos prema općim ljudskim vrijednostima poput, primjerice, života. A ta najveća vrijednost može biti ugrožena prijetnjom, ozljedom, smrću. No, ima li u njima neke morbidne draži, nekrofilskog zadovoljstva i unutarnje sreće? Ako ima, koliko takve strasti potječu od iskonskoga genetskog prokletstva, a koliko od aktualnih utjecaja među kojima se ne smiju zanemariti niti takvi filmovi?
Počinitelji i žrtve
Tko su ljudi koji odlučuju o izboru filmova? Znaju li oni što je psihološki izazov, što je poticaj, kako se (ne)odgojno utječe na dijete ili maloljetnika i koliko se duboko u psihu nedorasle osobe – a to nije uvijek samo dijete! – utiskuje doživljaj takvog filma? Nevažno je što ta krv nije prava, što su mrtvaci tek dobri glumci ili lutke, što su iza scene kamere i filmska ekipa, možemo li biti sigurni da nam te sugestivne slike uopće ne utječe na karakterne osobine, psihopatske sklonosti ili nagone skrivene u mračnim bespućima (pod)svijesti? Uostalom, je li uopće normalno gledati raskomadana ljudska tijela, živjeti od prostitucije, zarađivati pljačkom ili trgovati drogom?
Počinitelji zločina i njihove žrtve upravo smo mi sami i naša djeca. Široke staze profita na takvim filmovima, igricama i igračkama, ograđene su klimavom zakonskom ogradom. Koliki su već ubili povodeći se za sugestivnim pričama i slijedeći know-how iz nekog filma? Prema vijestima od 6. kolovoza, mladić iz Tajlanda prekopirao je scenu ubojstva iz video-igre GTA 4 i prema njezinim pravilima ubio i opljačkao taksista. Možemo li nešto slično očekivati i kod nas?
Pravo lice smrti
Cijelog profesionalnog života sretao sam se sa zločinom, s počiniteljima i obiteljima žrtava. Poznata mi je sva kukavička bijeda zločinca i uličnog junaka kad mora pogledati u oči zakonu, državnoj sili ili – ne daj Bože – osvetniku koji želi naplatiti zlo učinjeno dragoj mu osobi. Zar je moguće da to shvatimo tek kada više nema povratka, kada je zlo učinjeno i upropašten život žrtve i počinitelja? Jesu li izostala pravodobna upozorenja roditelja, učitelja, svećenika, susjeda, prijatelja, suca, tužitelja, odvjetnika, policajca, novinara…? Kada to već ne čine redatelji i trgovci igrama smrti.
Oni koje takvi filmovi i večernja zabava veseli, koje god dobi bili, žele li doživjeti autentično iskustvo unakaženih ljudskih tijela, neka posjete Odjel za patologiju Kliničke bolnice. Možda tada shvate kakvo je uistinu pravo lice smrti. Možda bi nakon toga bilo manje potrebe za službenim objašnjenjima tipa: „Uzroci zločina su nepoznati“, ili „Počinitelj je po svoj prilici umno poremećena osoba“.
No, možda uopće nemam pravo! Možda ste i vi već čuli od svoga djeteta: “Tata, ne boj se, to je samo krv!“ i pomalo se privikavate na to. Ako niste, naš filmski program, video-igrice i internetski sadržaji, uporno rade ne tome da to skoro čujete.
Piše: Ivan Vekić
Objavio: Ivan Vekić |
Komentari (12)
Čitam neki dan filmski program HTV-a, RTL-a i Nove TV u redovitom tjednom prilogu Glasa Slavonije:
„[i]…snježna oluja sprečava policijsko vozilo sa zatvorenicima, među kojima je i koro čujete.
Piše: Ivan Vekić
Malo ne znamo pravopis ili tipkarska greška?