Banke ispred ljudi

Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Nakon Velike depresije tridesetih američki Kongres je donio Glass-Steagallov zakon, da spriječi kaos financijskog sistema koji je doveo do Velike depresije. Prije dvadesetak godina, pod vodstvom danas McCainovog glavnog ekonomskog savjetnika, senatora Phila Gramma, taj zakon je ukinut i bankama je ponovno dozvoljeno trgovati visoko-rizičnim financijskim derivativima. Za vikend 11. rujna 2008. krah burze iz tridesetih se ponovio. Tko ne uči od povijesti, njemu se povijest ponavlja.



Izvori ove krize niti su tako složeni, niti su bili tako nepredividi kao što nas prodavači magle sa Wall Streeta žele uvjeriti. Na dnu piramide nalazi se potreba svakog stanovnika SAD-a da ostvari američki san i sustavna nemogućnost 90 posto stanovnika da u tome sudjeluje zbog već tri desetljeća stagnantnih plaća.

U tom hijatusu su prodavači magle vidjeli svoju šansu: Ajmo sirotinji ponuditi da kupe kuće, onda kad su kuće skupe. Dat ćemo im zajmove po vrlo niskim kamatama prvih par godina i od njih ćemo tražiti da plaćaju samo kamate. Nakon pet godina, svi će pokupovat kuće, pa će biti manja potražnja, i cijene kuća će padati, a kamate na zajmove za kupnju kuća će rasti. E, onda će nastupiti promjena termina zajmova koje smo dali sirotinji: morat će plaćati tržišnu kamatu, plus glavnicu.

Prodavačima magle je možda palo na pamet da bi ljudi mogli i prestati plaćati, jer neće imati otkuda, ali o tome nisu pričali. Agresivno su prodavali te zajmove (pay option adjustable rate mortgages) manjinama, imigrantima i ljudima niskih prihoda, davajući bonuse agentima s vezama i utjecajem u tim zajednicama, da prodaju to smeće od produkta.

U sredini piramide nalazi se skupo obrazovana elokvencija prodavača magle: dug sirotinje oni su zapakirali u produkte s nazivima koje nitko zapravo ne razumije s namjerom da ga prodaju kao dionice. Banke, koje su izdale zajmove, tako su oslobođene direktnog rizika ako ljudi prestanu otplaćivati svoje kuće. Taj rizik su preuzeli kupci složenih financijskih derivativa. Na temelju projekcija budućeg prihoda (kad kamate porastu i kad ljudi budu morali početi otplaćivati glavnicu) vrijednost tih derivativa je rasla. Velike financijske institucije koristile su ih kao pokriće za vlastita ulaganja u privredu. U jednom trenutku, kamate su zaista porasle, i ljudi su morali početi otplaćivati glavnicu: u nekim slučajevima njihova mjesečna otplata je porasla pet puta, i nisu mogli otplaćivati, i prestali su plaćati, i banke su ostale u vlasništvu njihovih, danas manje vrijednih, kuća. Vrijednosni papiri koji su o njihovom urednom otplaćivanju ovisili, izgubili su na vrijednosti, a ulaganja koja su ih koristila kao pokriće, postala su bezvrijedna.



Na vrhu piramide nalazi se pohlepa jedne manjine prvosvećenika kapitalizma. Njihova primanja su vezana za kratkoročne uspjehe na tržištu: sustav nagrađivanja daje prednost onima koji u najkraće vrijeme ostvare najveći profit, bez ikakve brige za budućnost. Oni danas ne zahtjevaju da se sirotinji otplate kuće – što bi indirektno povratilo vrijednost papira, a ljudi bi zadržali kuće. Oni zahtjevaju da država otkupi vrijednosne papire po cijeni većoj od realne, kako bi se njihov gubitak umanjio. U suprotnom, ucjenjuju državu, oni neće moći uopće više davati zajmove, a bez zajmova privreda će stati.

A gdje su otišli novci u zadnjih pet godina kad su banke godinu za godinom objavljivale rekordne profite, dok su ljudi otplaćivali svoje zajmove? Wall Street je svojim pulenima podijelio 62 milijarde dolara u bonusima. Što se od njih ne traži da taj novac vrate? Neka ovi koji su profitirali u zadnjih pet godina prodaju svoje dvorce, jahte, avione, konje, Rembrandte, dijamante i što su si sve jamili, namrli i nahrdali, pa time pokriju gubitke. Washington Mutual banka je izgubila 90 posto svoje vrijednosti prije nego je prodana JP Morgan Chase banci, koja će progutati njihovih 30 milijardi dolara gubitka. Wa-Mu je bio šampion u davanju zajmova svakome. Na sam dan bankrotstva dobio sam ponudu za još jednu njihovu kreditnu karticu (već ih imam dvije). Ideja je da se ljude navuče na dug i živi od kamata. Pretpostavka je da će ljudi plaćat iz straha. Pretpostavka je kriva. Zašto bi ja plaćao dok bogati kradu? U međuvremenu direktor Wa-Mu dobit će 11 milijuna dolara otpremnine, povrh 7,5 milijuna bonusa što je potpisao prije tri tjedna da hoće postati šef iste banke. 18 milijuna dolara za tri tjedna. Pa što je on tako korisno za čovječanstvo napravio da je zavrijedio nadnicu od MILIJUN DOLARA DNEVNO? Odakle taj novac dolazi?



Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Gornjih jedan posto populacije zarađuje jednako kao donjih 90 posto. Veliki direktori zarađuju 344 više od prosječnog građanina, a neki od financijskih mađioničara Wall Streeta zaradili su i do 19 tisuća puta više od prosjeka. Financijski sektor je moćna manjina koja je držala 30 posto američke ekonomije u svojim rukama i godinama se protivila svakoj regulaciji nad svojim mutnim igrama s tuđim novcem. Sebi su sredili porezne olakšice koje koštaju nas sve ostale 20 milijardi dolara godišnje, kako bi se oni mogli bogatiti na gubljenju našeg novca.

Najznačajnija rupa u poreznom zakoniku je da korporacije plate svoje direktore tako da im daju pravo da u budućnosti kupe velik broj dionica po unaprijed fiksiranoj cijeni – u biti da kupe dionice s popustom, ako cijena poraste (ako cijena padne, ne moraju ništa kupiti) – to motivira direktore da se kockaju s novcem korporacije da bi ostvarili što veći rast dionica u što kraćem razdoblju kako bi povukli što više novca od razlike između stvarne cijene dionica i cijene po kojoj ih je upravni odbor njima unaprijed prodao. Kao da to nije dovoljan lopovluk, zakon dozvoljava korporacijama dvostruki standard u računovodstvu: u svojim knjigama (na temelju kojih se dobivaju zajmovi) tretiraju te dionice kao trošak po cijeni koju njihove dionice imaju na dan kada su ih svom direktoru odobrili, a za porez prikazuju taj trošak po (obično znatno višoj) cijeni na dan kada ih je direktor preuzeo - čista prevara, a to je zakon.



U zadnjih davnaest mjeseci banke se ruše kao kule od karata. Tj. od 30 posto američke ekonomije postale su 15 posto. Prvo je UBS registrirao gubitke uslijed vrijednosnih papira baziranih na lošim zajmovima. Zatim su isti doveli do propasti Bear Sternsa – jedne od pet golemih Wall Street investicijskih banaka – koji se morao prodati JP Morgan Chaseu za jedva 10 posto svoje vrijednosti. Chase i Citigroup su registrirali gubitke u milijardama. Indy Bank u Kaliforniji je bankrotirala preko noći. Washington Mutual banku kupio je Chase, također, a oko Wachovia banke se u tijeku pisanja ovog teksta otimaju Citigroup i Wels Fargo banka. Druga investicijska banka Merryl Lynch je propala i otkupljena je od najveće američke banke Bank of America. Treća, Lehman Brothers je ostavljena da bankrotira nakon 158 godina postojanja i s količinom kapitala pod kontrolom ekvivalentnom bruto-nacionalnom proizvodu Indije.

Paradržavni giganti koji otkupljuju zajmove za kuće od banaka, Freddie Mac i Fannie Mae izgubili su 98 posto od svoje vrijednosti i morali su biti nacionalizirani. Država je odriješila kesu za sto milijardi. Busheva administracija, veliki protivnik regulacije privatnog sektora, morala je tako pribjeći socijalizmu i nacionalizirati najveće američko osiguravajuće drustvo AIG, koje je izgubilo 82 posto vrijednosti, sa 85 milijardi dolara postavši vlasnik 80 posto dionica društva. Bush je morao priznati da slobodno tržište ne funkcionira i određeni tipovi trgovanja su zabranjeni. Dvije preostale investicione banke Goldman Sachs i Morgan Stanley su se odrekle svog statusa i postale su normalne banke podložne većoj regulaciji.

Parcijalna spašavanja pojedinih banaka nisu međutim spasila ekonomiju, te je administracija došla na ideju da jednostavno otkupi bezvrijedne papire za otprilike 700 milijardi dolara - 2300 dolara po stanovniku. Te novce međutim nitko nema, pa niti Federal Reserve banka (koja je iskrcala 185 milijardi za AIG i Freddie i Fannie), pa su sekretar financija Paulson (bivši direktor Goldman Sachsa) i šef Federal Reserve Bernanke morali ići tražiti odobrenje od Kongresa.

Sad kad ljudi ne mogu platiti zajmove, na temelju kojih su banke posuđivale novac i prodavale kompleksne financijske derivative, kojima su ti zajmovi bili jamstvo, država ne kani pomoći ljudima otplatiti zajmove, nego bankama pokriti gubitke nastale bankrotstvima malih kućevlasnika. To je nemoralno i zato nije nikako moglo proći u Kongresu usred sezone izbora. Paulson je čak kleknuo pred Nancy Pelosi, vođom demokrata u Kongresu, ne bi li mu dala lovu na lijepe oči: zakonska mjera, naime, predviđa da će on u svojoj providnosti – bez nadzora – dalje pravilno i pravedno rasporediti taj novac. No, na kraju nisu demokrati, nego republikanci, pripadnici Busheve stranke, pokopali nepopularnu zakonsku mjeru u Kongresu.

Nakon što je 2/3 republikanaca glasalo protiv, a 2/3 demokrata za, vođe Republikanske stranke su spremno optužile demokrate za neodgovorno poigravanje sa sudbinom zemlje, u stilu one basne o vuku i kozi na potoku, gdje vuk stoji uzvodno od koze, a tvrdi da ona njemu muti vodu. Wall Street je izgubio 1200 milijardi dolara u istom danu. Dva dana nakon toga Senat je poslušno odobrio mjeru, iako ima senatora koji su itekako svjesni suštinske nepravde na kojoj je ista bazirana.

Posebno zanimljivo je da je mjera odobrena tek kad su u nju uključene razne druge, nevezane, mjere, povećavajući njeno koštanje u završetku za 150 milijardi dolara. I dalje nitko nije rekao kako i odakle će ti novci doći: to se ostavlja budućoj administraciji da riješi, de facto podižući i tako visoki američki inozemni dug i tržišni deficit, te opterećenje istoga na buduće generacije Amerikanaca. Drugim riječima – zbog Busheve poltike i politika budućeg predsjednika će patiti, opterećena dugom i u nemogućnosti da provede svoje programe, a SAD će i dalje ostati jedina razvijena zapadna demokracija bez zdravstvenog osiguranja za sve svoje građane, ovisna o uvoznoj nafti, uslijed nemogućnosti da uloži u razvoj i inovaciju.

Nekad je Amerika bila zemlja inovacije, a New York, sa svojim mostovima, neboderima i podzemnom - prije osamdeset godina – bio je simbol te inovacije: danas jedino inovativno što iz New Yorka dolazi su novi načini da se ljudima na prijevaru uzme novac.

Predsjednički kandidati pristupili su problemu oprezno. Nekoliko dana su se motali kao mačak oko vruče kaše oko svojih baza, pokušavajući opipati puls. S jedne strane nisu mogli biti za, jer je većina naroda protiv, a nisu smjeli biti niti protiv, jer je rizik odgovornosti za uništenje ekonomije jednostavno prevelik. Tako da ih je tijekom debate u Mississipiju voditelj Jim Lehrer morao nekoliko puta pitati isto pitanje: da li ste za ili protiv. McCain, koji je tek nedavno pristao shvatiti da je ekonomija sustinški u krizi, je, na kraju, rekao da je za, a Obama, koji već dvije godine to tvrdi, je uspješno izbjegao jasan odgovor, ali je glasao za uz predugačko obrazloženje . Njegov potpredsjednički kandidat, Biden, također je glasao za, a Sarah Palin, budući da nije senator, mogla si je dozvoliti populistički napad na grabljive lihvare Wall Streeta tijekom jedine potpredsjedničke debate.

Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Autor: Ivo Škorić, New York/H-alter
Foto: dietrich