Očima prolaznika: Tisuću i jedna moć

U Hrvatskoj postoji vremenski plodored – rekli bi agronomi – bezakonja, tragedija i katastrofa, a trenutačno je na redu javni obračun s nezakonitim bogaćenjem, nadovezan na krvave, navodno mafijaške likvidacije u kojima su pale – za sada – četiri žrtve.

Bogati političari

Red lažnih invalida, red privilegiranih neznalica, pa domoljubnih pljačkaša, palikuća i hrvatskih ratnih zločinaca, red varalica, razbojnika i ubojica, sve s diskretnim sjajem dragulja i odlikovanja… Više je redova i krugova nego u Danteovu Paklu. U toj šarenoj četi, barem su za trenutak (ako već i taj nije prošao) postali zanimljivi i političari. Bogati političari! (Iskrena isprika onoj trojici, četvorici izvan te kategorije, a koliko znam, i oni se odavno kaju).

Govore o tomu preko medija samozvani intelektualci i stručnjaci, miljenici javnosti (a zapravo osobni prijatelji novinara) i onih nekoliko političara koji nam se rugaju odbijajući odgovor na novinarsko pitanje otkud im imetak ili čin. Jer, samo „dijete pokazuje guzicu, a budala novac“, odgovoriše neki dan jedan moralni div na pitanje o vlastitom imetku. Dodajmo tomu i diplomu, mirovinu, položaj, čin i odličja, jer kad su im budale (građani) to same podarile, otkud im pravo ispitivati ih o podrijetlu tih darova? Policija ih ionako ne hapsi, državno odvjetništvo ne goni, a sudovi ne sude!

Recite!

Javljajući se iz Rima prije nekoliko dana, novinar Silvije Tomašević opisao je začuđujuću jednostavnost postupka oduzimanja nezakonito stečene imovine kriminalcu ili političaru (ponekad to je ista osoba) u susjednoj Italiji: takvi svemu što su stekli moraju dokazati podrijetlo. Pravnici dobro znaju koliko je teško dokazati negativnu činjenicu, dakle, da se nisu nezakonito obogatili. Drugima država može oduzeti imetak tek kada sama dokaže da je nastao kriminalom ili nečasnim postupkom.

Tomašević je razložno ponovio pitanje što si je postavljala cijela Italija: „Recite, kako se to može obogatiti političar?“ Isto pitanje javno postavljam cijelog života, pa i u ovoj kolumni od 15. listopada: „Recite, kako se to može obogatiti političar ili državni službenik?“.

Italija je odgovorila donošenjem – i primjenom! – zakona koji omogućuje brz i efikasan postupak, sve do sudske presude i oduzimanja imovine, čije zakonito podrijetlo vlasnik ne može dokazati. A Hrvatska?

Prijatelji

Mi to rješavamo na javnim okruglim, polukružnim (vidio sam to u jednom tv studiju) i četvrtastim stolovima, čuđenjem cijenjenog ekonomista dr. Slavka Kulića nad tolikom narodnom naivnošću, novinarskim bavljenjem fenomenom bogaćenja –zapravo, ordinarne pljačke – i napadom na lopova iz drugog tabora, ali ne i na onoga koji financira njegove novine.

Politički uglednici kažu da imaju prijatelje. Ali, nisu li ih stekli tek kad su to postali (oprostite, kad smo im omogućili da postanu!), a do tada su prijateljevali s običnim pukom, „onima dolje“, kako bi to pošteno rekao Josip Broz.

Ne veže njih međusobno nikakvo prijateljstvo, nego interes i utjecaj na javno mišljenje. „Ne znate vi kako je važno da se o vama piše i kako se isplati dobra reklama“, rekao mi je jedan osječki političar za kojeg donedavno uopće niste znali i koji je do Domovinskog rata bio podstanar, a sada ima, sada ima… Bože moj!

Zašutimo makar!

Kada političar vladinim avionom odlazi na opernu predstavu u inozemstvo (dakle, o vašem trošku!) ili na proslavu svoje unutarstranačke pobjede i rođendana kolege u drugi dio zemlje; kada ministar šalje službeni automobil po svog mačka za vikend tour–retour Zagreb – Našice (o vašem trošku!); kada drugi zapošljava užu i širu rodbinu u državnim službama (o vašem trošku!); ili kada za istim stolom visoki državni dužnosnik i notorni kriminalac razgovaraju (vjerujte mi!) o tomu kako nas opljačkati (i to o vašem trošku!), onda vladine antikorupcijske mjere možete objesiti za rep onom ministrovom mačku!

Jer, oni imaju tisuću i jednu moć, a vi toliko besanih noći nakon kojih se budite s nadom da ćete toga dana dobiti posao, ili sa strahom da ćete dobiti otkaz.
Učinimo bar nešto kao Talijani: zapalimo ponekad svijeće na prozorima, objesimo plahte na pročelja stanova, iziđimo istodobno u svoja dvorišta, kad se već ne usudimo izići na ulicu! Zašutimo makar u isto vrijeme, kad se već ne usudimo progovoriti.

Piše: Ivan Vekić