Ispod zelenog tepiha: Biciklističke staze pokoravaju grad

Zašto nikako nema Raja na Zemlji? Dobrim dijelom i zato što pojedinci stavljaju svoje sitne interese iznad interesa zajednice. Dobro, a što su interesi zajednice? Između ostalog, dovoljno kisika, zelenila i sjene u gradovima, a do čega se ne dolazi neumjerenom asfaltizacijom i betonizacijom javnih površina.

Da, ali…

Živim u Vukovarskoj ulici, u kući ispred koje će se uz postojeću pješačku, izgraditi biciklistička staza širine 220 centimetara. Time će nam oduzeti parkirališni prostor koji desetljećima koristimo. Pa što? Vidjeli smo kako to izgleda u Gundulićevoj ulici. Valjda ćemo pronaći mjesto za ostavljanje vozila negdje drugdje, u krugu desetak minuta hoda do kuće. Mnogi tako parkiraju godinama, pa zašto ne bismo i mi? Naviknut ćemo se.

Zašto se onda bunim?
Zbog sitnih interesa skupine ljudi koja ih, po mome mišljenju, nameće ostalima autoritetom vlasti prelazeći preko svega, uvjerena u ispravnost svojih odluka.

Bliže se novi lokalni izbori i provodi se „volja građana“ izražena u „anketi“ iz prošle predizborne kampanje. Anketi koja se tretira referendumom, premda joj se odazvao manji broj građana koji niti po jednom kriteriju ne predstavljaju vjerodostojan uzorak. Da sam – kao što nisam – ispunjavala tu anketu, glasovala bih poput većine za izgradnju biciklističkih staza u gradu, ali u ulicama u kojima je to moguće učiniti ne uništavajući druge urbane sadržaje. No, takvo „ali“ nije bilo predviđeno kao opcija.

Može i uže!

Po "enti" se put pitam, kada će odgovorni shvatiti da biljke u gradu služe zdravlju njegovih stanovnika?

Nisam protiv biciklističkih staza, naprotiv! Volim voziti bicikl i djeca su mi često na biciklu. One su gradu potrebne, ali ne na način na koji ih dobivamo. Biciklističke se staze grade ondje gdje nikada nisu bile predviđene, jer se znalo da moraju biti šire od 100 ili 150 cm, te bi njihova izgradnja poremetila uravnotežene odnose među elementima u prostoru.

Umjesto da se ukaže na to da biciklistička staza na staroj gradnji može biti uža od propisane, a pješačke staze, kao u Zagrebu, dijelom prenamijeniti u korist biciklista te na taj način potaknuti izmjenu propisa u cilju više kvalitete življenja, široke trake asfalta postupno preuzimaju zelene gradske površine. Travnjaci, grmlje i drveće ustupaju mjesto stazama za rekreiranje na biciklu uz „zdravo“ udisanje ispušnih plinova i prženje na ljetnom suncu i usijanom asfaltu.

Na manje zelenih površina manja je i proizvodnja kisika, a veća površina betona i asfalta akumulira više topline. I preostalom drveću pokraj tih staza bit će baš „ugodno“ među komunalnim instalacijama s jedne strane i nepropusnim asfaltom s druge, dok će vidati rane od oštećenja korijenskog sustava (bude li sreće, pa mu radnici ne presude alatom neprimjerenim za taj posao i neispravnim).



Nemoć pred zmijom

Da ne spominjem kako će staro i još zdravo drveće izgubiti savršenu statiku, pa bi za jače oluje moglo nasilno uginuti prouzročivši materijalnu štetu na okolnim objektima i stradavanje ljudi. Ne bi me čudilo da odgovorni (ne stoga i stručni) odluče preventivno posjeći to zdravo drveće što nam olakšava življenje u nepovoljnim urbanim uvjetima.

Neki, očito, sustavno zaboravljaju kako su nam Zemlju povjerili naši preci i da smo je samo posudili od svojih potomaka, te smo dužni o njoj skrbiti s najvećom odgovornošću. A to se zaboravlja s određenom svrhom! Počelo je u Gundulićevoj, nastavlja se u Vukovarskoj, a slijedi… Koja je ulica na redu?

Preostaje mi bespomoćno gledati asfaltnu zmiju kako gmiže i ispred moga doma. Ako mi se to ne sviđa, mogu razmisliti da sadašnjoj gradskoj postavi na vlasti ne povjerim svoj glas na predstojećim izborima i nadati se kako će isto učiniti većina onih iz Gundulićeve, Vukovarske, neke treće i četvrte ulice, te stvoriti kritičnu masu kao prvu pretpostavku za odgovornije odluke u bliskoj budućnosti. Budućnosti koja mi se u ovom gradu ne čini svijetlom.

Piše: Jasenka Vizentaner