Zbogom, Majstore

Po izlasku iz tunela, skrenuo sam ulijevo, prema Canary Wharf-u i njegovim visokim kutijastim kazamatima sa zamagljenim "beacon-om" na vrhu u jednom od kojih ću provesti još jedan „Groundhog's Day“. Terry Wogan na BBC-u, jutro ni po čemu različito od gomile drugih.

Stadoh na semaforu, te kao i svakog drugog jutra, zagledah se u najčudniji pano na svijetu. I najdivniji. Ovdje postoji jedan maleni ekran na kojem se očitava broj novorođenih beba u Londonu u posljednja 24 sata.

336.... 336 malih, rasplakanih i zgužvanih ružičastih andjela...

Zazvonio mi je telefon i kad sam vidio da me sestra zove, nisam se uopće morao javljati da bih saznao o čemu se radi...Znao sam da je već nekoliko dana u bolnici u teškom stanju i ne vjerujem da bi me zvala kako bi mi ispričala neku dobru vijest...te su uvijek najsporije, dok one loše putuju brzinom elektrona.

„Umro je Boro, sutra je sprovod u 1 sat“

Još uvijek zagledan u „bebeći“ pano, prekinuo sam vezu i prije nego što se uključio onaj moj prokleti praktični cortex koji bi se već bavio avio kartama i cijelom logistikom vezanom za odlazak na sprovod, na tren sam ostao paraliziran ovom nadrealnom, a opet tako stvarnom situacijom...

Rađaju se male bebe.
Umiru stari automehaničari.

Bio je jednostavno majstor. Odličan u svom poslu, voljen i poštivan, bez obzira gdje bi se pojavio i što bi radio (ili ne radio). He worked hard, he played hard...bez polovičnih rješenja. Prvi boem kog sam u životu upoznao, iako tada nisam imao pojma što to zapravo znači...Jedno od najvećih dostignuća mu je, ipak, bio onaj zimski dan, početkom sedamdesetih, kad je sticajem okolnosti postao moj ujak, iako nije doživio da ga ikad tako oslovim...jednostavno mi to nije išlo uz njega...uvijek je za moje sestre i mene bio i ostao „samo“ Boro.

Vozio je jednu od prve tri Vespe u gradu, stalno se šunjao, posvuda ga je bilo...po sopstvenom priznanju, godinama je bio „jedan od najvećih investitora u razvoj ugostiteljstva Slavonije i Baranje, a pogotovo Baranje“.

Da, Baranja je bila njegovo carstvo, naročito noću...

Obično bi sa klapom krenuo od „Košute“ i maestralnih lovačkih specijaliteta koje je Anton-bači tako šampionski spremao, onda vjerojatno na kratko do „Baranjskih Noći“ u selekciju potencijalnih kadrova koji zaslužuju da im se pridruže u pravom provodu...Uvijek se znalo kad Majstor Boro uđe u „Čingi-Lingi Čardu“ i oni malobrojni koji nisu do tančina znali kako stvari stoje su vrlo brzo shvaćali koliko je sati i zašto nisu mogli dobiti stol pored hrasta bez obzira koliko navaljivalji i para nudili. Tamburaši bi odmah veselije svirali, i svi prisutni su u roku od jedne nano sekunde dobijali „fraj“ rundu pića na stol, te postajali najbolji prijatelji, rođaci...

Cigančica vodu gazi, ovako, ovako....

Za tih nevinih vremena, tolerancija i zdrav razum su imali neku potpuno drugu dimenziju i život je bio lakši i podnošljiviji. Prometna policija je subotom uvečer na mostu imala zadatak da napabirči dovoljno novca kako bi se popunio fond za plaće, čekajući raznorazne pijane povratnike iz Baranje, zaustavljajući skoro svakog, kažnjavajući svakog petog, a od nekih su bili i digli ruke. Bez obzira koliko bi im novaca ili vozačkih dozvola oduzeli, opet bi ih vidjali slijedeće Nedjelje na istom mjestu i u slično vrijeme, oko 6 ujutro, na onom proširenju prije skretanja za Kopiku i stvarno nije imalo smisla guslati ih i dalje. Bilo je: „Samo pažljivo, stigni kući, vidimo se“.

Dežurna patrola bi uvijek napuštala zasjedu kad bi Majstor Boro prošao svojim plavim Opel Rekord-om, nakrivio kapu i mahnuo svojim prijateljima...znali su ljudi da bi od tog trenutka pa do kraja smjene samo gubili vrijeme smrzavajući se u baranjskim jutarnjim maglama. Ode Boro kući, znači u „Čingli-Lingiju“ više nema nikoga...muzikanti ionako ne idu na ovu stranu, neka njih Belomanastirci hvataju, mi idemo na pauzu...

Njegova radionica, kuća i srce u uvijek bili puni nekih ljudi, toliko jednakih u svojoj različitosti, da je to naprosto bilo zarazno, ali i potencijalno opasno, sve dok moja ujna Katica nije uzela stvar u svoje ruke i objasnila mu da se djeca ipak podižu izvan kafana, te da bi bilo pametno da svoje sinove podižu u nekom drugom ambijentu.

To je neminovno značilo izvan Osijeka...

///

Ne volim sprovode. Uvijek mi se srce stegne kad vidim onih nekoliko koji su prisutni od muke i tuge i uvijek podivljam kad vidim horde licemjera koji su tu „reda radi“, odnosno onih koji godinama za života nisu bili u stanju pozvati pokojnika da vide kako je, a sad nešto padaju u nesvijest jer im je žao što ga više nema.

Bilo je stravično hladno, ali za divno čudo, nisam imao utisak da to bilo kome smeta, podjednako kao što sam imao utisak da svi koji su se tu pojavili, su oni iz prve gore pomenute kategorije. Krenuli smo iz kapele prema odredištu...

Na tren, istovremeno, me začudila, ali i posramila misao koja mi je u trenu protutnjala kroz glavu...groblje nije bilo podijeljeno na razne „sekcije“ na koje sam navikao od devedesetih na ovamo.

Nije to bitno, kako god da ih idioti dijelili, opet u svakom sektoru bih imao koga posjetiti, a onda pomislih, ljudi u ovom malom, multikulturalnom, multireligioznom i multinacionalnom gradiću su uvijek znali vrlo lijepo živjeti zajedno, pa im vjerojatno nije problem zajedno počivati u miru...

To je, onda, valjda to. Zato je on ovdje proživio lijepih dvije trećine života, on je ljude spajao i dijelio po nekim drugim kriterijima, nevidljivim golom oku.
Srodne vrste se uvijek prepoznaju, nađu i nekako......vole.

Zbogom, Majstore....

Auto: Allende

Foto: Toni vidi: Baranja iz zraka