Strip recenzija: Alan Ford – Ubijete kritičara

Krenuvši obaviti pripremne radnje za recenziju uputio sam se ka mojoj kolekciji stripova koja se nalazi naravno na strateškom mjestu tik do toaleta. Nakon nekog vremena ustanovio sam kako ciljani broj Alana Forda pod naslovom Broadway Super strip broj 117 nije na mjestu. Nestao. Izdaja. Najizgledniji scenarij da ga je netko „posudio“. Što nije neuobičajena pojava. No, spazio sam između nekih 650 i nešto raznih stripova Alan Ford prigodnog naslova „Ubijte kritičara“ i bez trunke oklijevanja odlučio prisjetiti štovano čitateljstvo na ovaj odličan uradak – naravno one koji su ga pročitali, a onima koji nisu potaknuti želju za pribavljanjem i čitanjem istog.

Riječ je o broju 365 iz 1987. godine, a prijevod i obrada istog zasluga je Davora Brixya. Radnja se odigrava poslije serijala o smrti Broja Jedan, koji je finiširao njegovim povratkom u epizodi Hik Hik Hura. Naime, tajno sklonište Broja Jedan u tunelima Newyorške podzemne željeznice nije u funkciji te Njegova Visost odlučuje posjetiti Los Angeles gdje se nalazi podružnica grupe. Prije polaska slijedi odabir pratioca, a Njegova Visost na Grunfovu opasku da je trenutno još u fazi oporavka odgovora sa: „ Liječi kosti i vrati nam se lijep, okretan i spretan kao nekad!“

Broj Jedan odlučuje povesti Sir Olivera kao pratnju. Zatim radnju otvaraju sličice dolje:


Irl Driller, likovni kritičar biva ubijen od strane nepoznate zamaskirane osobe. Za vrijeme istražnih radnji od strane policije jedan novinar upita šapkonosca (pig, trdo, mupovac) zna li se je li žrtva imala neprijatelja? Odgovor se nameće sam - svi o čijem je radovima pisao. Na tom su kritičaru izbrojili sto dvadeset i šest uboda nožem! Baš gadno!

Slijedeća žrtva je izvjesni Scott Rimebecill, književni kritičar! Otrovno pero! Kritičar je maknut nožem u leđa ispred paravana podružnice Grupe TNT – restorana Mama Mia. Netom nakon ubojstva Broj Jedan, Sir Oliver i ptičurina zla jezika Klo se pojavljuju u sjedištu podružnice. Moment za pamćenje je reklama sa radija u kojoj se kaže: „…za prvoklasni zločin koji se razlikuje od ostalih, služite se noževima Krimex, od čisto nehrđajućeg čelika!“

U restoran ubrzo stiže poziv za posao od strane jednog člana podzemlja Los Angelesa. Naime, kako policija vršlja gdje stigne u potrazi za ubojicom a to ometa mafiju i njihove poslove. U međuvremenu u opuštenoj atmosferi vrta Broj Jedan sluša radio gdje voditelj s nevjerojatnim oduševljenjem komentira kako je smaknut Carl Brewster poznati televizijski kritičar i najavljuje kako će slijedeća žrtva zasigurno biti filmski kritičar.


Izjave kritičara u nevolji.


Panik, panik...

Nakon gore prikazanog primjera općeg straha, radnja dolazi do trenutka kad Broj Jedan „oženi“ mafijaškog bossa za pola milijuna baksa – to je cijena uključivanja u potragu za ubojicom kritičara, čije bi uhićenje svuklo policiju s vrata mafije. Mafijozo sav preneražen to komentira slijedećim: „Pe petsto tisuća? Pola milijuna dolara! Za tu svotu mogu dovesti Johnnya Mandolinu iz Chicaga da mi ubije bar trojicu!“.

Dolari u očima tjeraju Njegovu Visost na akciju te odmah dojavljuju novinskoj agenciji „Lajavac“ kako u Los Angeles stiže Sir Oliver poznati enleski kritičar video-kaseta. Trag po tragi i istraga sve više upućuje na radijskog voditelja, a zapravo nesuđenog umjetnika Petera I. Kinga čija skladba naziva PIK (himna osvete koja znači „Ubijte kritičara“) dreči na radiju dok on oduševljeno komentira smrti kritičara. King je zapravo nasljednik velikog bogatstva, no kako nije volio financijske poslove posvetio se umjetnosti. Oštra kritika ga je gurnula preko ruba i on se od bogatog no neuspješnog umjetnika pretvorio u bogatog i uspješnog ubojicu. Naravno, do trenutka kad ga Grupa TNT vođena gramzivošću Njegove Visosti ne pošalje u Sing – sing, gdje će zbog težine svojih djela provesti devet i pol tjedana kojima gaje država nagradila za zasluge. No kako će PIK s radija na kraju reći: „Ipak je moj rad nečemu poslužio! Čuo sam da su mnogi kritičari promijenili zanimanje te su postali čistači, konobari, vozači, lopovi, taksisti i ostali radni ljudi korisni okolini! A sada je na redu naša himna PIK!“.

O stripu, rock and rollu i nekim drugim stvarima

Postoje određene poveznice između glazbe i stripa. Neke su opće poznate neke nisu. Npr. opći urbani mit glasi: "Prljavo kazalište" je uzelo svoj naziv prema jednoj epizodi stripa Alan Ford". Na kojekakvim dalekovidnicama ovu tezu ispaljuju bez imalo trunke sumnje kao utvrđenu i opće poznatu istinu. No kao što je slučaj s mnogim stvarima koje nam prezentira ta smiješna kutija ovo je naravno sasvim pogrešno. Ne postoji ono što ne postoji, u ovom slučaju ne postoji niti jedna epizoda Alana Forda koja se zove Prljavo ili bilo koje drugo kazalište. Imam u svoj zbrci barem dvije stotine Alan Fordova i niti jedan nema taj naslov. Nadalje, svi popisi na netu epizoda Alan Forda ne sadrže niti jedan koji se zove Prljavo Kazalište. Dakle, Prljavci su uzeli ime, prema mojim informacijama, iz radnje jednog broja Alan Ford gdje ima zaista nekakvo Oronulo kazalište i to broj 59 pod nazivom Trio Fantastikus. Naravno nisu jedini koji to rade, E. Kusturica je također drpio naslov za svoju autobiografiju (tko bi to čitao uopće?) iz Alana Forda - "Ja o meni" - nisam siguran u kojem broju Alana Forda se pojavljuje knjiga istog naziva što je zapravo Brixyeva ostavština doslovno ukradena. Sadržajno gledano strip Alan Ford i Prljavo Kazalište imaju zajedničko utoliko što J. Houra u poodmakloj dobi počinje sličiti na lijenog poštara iz Alana Forda Pizistrata Nelsona, a E. Kusturica pored svega što mu se može prigovoriti može dodati da nije uopće razumio što je pisac htio reći. Također motiv kazališta upitne radne dozvole je vješto dočaran u gore spomenutom, otuđenom mi stripu AF Broadway čiju naslovnicu možete vidjeti dolje.


Kad nađem onog što ga je maznuo...

Kako ne bi bilo da samo glazbenici posuđuju motive iz stripa, imamo dobar primjer stripa Lazarus Ledd gdje su uz crtež koncerta stavljeni stihovi Enter Sandman od Metallice:






Ne mogu se sjetiti gdje sam zadnji put vani u Osijeku čuo da ovo svira...

Ponekad se čovjek zapita što se zapravo događa oko njega i jeli ovo se kakav privid. Kako nastojim ovu kolumnu upotpuniti s pokojom vlastitom črčkarijom ovaj put je ista blia vezana za temu. No, da parafrazirama Hendrixa - Papro move over, and let Jimi take over...







Piše (a ponekad i crta): Saša Paprić