Nebeska širina misli

Oblaci su rijeke koje putuju nebom. Na jednoj obali rijeke oblaka su zvijezde, a na drugoj ležiš ti, moj grade. Obala rijeke oblaka tvoj je san, a obala rijeke Drave, tvoja ljubav. Dravu grliš mostovima, a zvijezde svojom ljepotom.

Kad je noć ispunjena zvijezdama lijepa je za romantike, ako je pun mjesec privlači mistike. Nevrijeme traži avanturiste, a mirna i tiha noć je otvorena za putnike. Ako je isprepletena neuhvatljivom maglom tada zahtijeva da se intenzivno bez milosti prilagođavamo. Iskušenja koja nam nudi takva noć prisiljava nas da ubrzano dišemo i uskladimo otkucaje srca melodiji ritma koju je vrijeme napisalo. Takva noć drži aktivnim i otvorenim naša čula. Svako novo upijanje obogaćuje naše biće.

Što se događa kada izazovemo Kronosa i on zamijeni kazaljke? Kako se u tim bitkama snalazimo? Naša nastojanja gube svaki dodir s realnim i bitka poprima neželjene tokove. U takvim rastrzanim vremenima bilježimo. Uglavnom za neka druga vremena u kojima ćemo potražiti utjehu za sebe i pokušati pokazati kakvi smo bili. Prisjetit ćemo se samoće kojoj smo kao inspiracija pripadali.

U dodiru stvarnosti i sanja, vremena koje neminovno prolazi, često nas možeš sresti, moj grade. Tu smo šetači tvojim ulicama. Pronalazimo svoje strepnje i unutarnji mir. Je li to dobro? Ne sumnjam, iako smo možda ponekad previše okrenuti sebi. Ali što nam preostaje nakon borbe za dobro jelo, ugodan dom i skrb za djecu? Što nas čini zadovoljnim i sretnim? Vrijeme leti i to malo vremena što posvetimo sebi treba nadoknaditi. Sekunde i godine ponekad dolete u jednom trenu i moramo ih iskoristiti. A nismo uvijek za to spremni.

Nebeska širina misli dovoljno govori o njihovoj uzvišenoj namjeri, jer nas vodi tamo gdje po rođenju pripadamo. Rijetki su oni koji odmah prepoznaju osjećaje. Njihov je svijet pokatkad od samog početka okrenut lažnim potrebama, zadovoljstvima čiji se početak i kraj nalaze na istom mjestu. Prvi naš korak je važan. S njim krećemo u svijet koji nam se nudi u svoj svojoj ljepoti. Misao nas pokreće, osjećaji daju snagu, a ukupna ljepota, na tom putu iskušenja i traženja, iz nas samih izlazi.

Dubina iz koje započinjemo naše disanje nalazi se u nama. Što smo iskreniji to je disanje teže. Najlakši je način prepustiti se svemu pomalo. Dopuštam da nas usvoji monotonija i plitkost, jer donedavno nismo letjeli. Jedva smo naučili hodati, ali zahvaljujući ljubavi i razumu danas ponovno sigurni polijećemo. U Novu godinu. Ispunjenu našim očekivanjima i našim nadanjima.

Svaki je prethodni napor kap znoja koju pamtimo i koju znamo cijeniti. Sve smo te kapi donedavno promatrali kao iskustvo. Sve oblike dobro poznajemo. Za nas to nije količina hrpe, zbrkana i zamorna.

Promatrajući stare slike, skinuli smo sa sebe patinu vremena. Počeli skupljati vrijedne detalje. Prije ih nismo primjećivali. Pomažu nam prilikom slaganja spoznaje o sebi, o svima nama koji smo s tobom.

Shvatio sam tko si i kamo pripadam. Iako sam u nekim vremenima naslućivao što bih mogao učiniti da se promijenim, trebalo se sunce puno puta pojavljivati na horizontu da bih se zaustavio, pogledao iza sebe i zauvijek krenuo drugim putem. S prvim novim koracima, ove tek naslućene godine, svijet koji promatram je drugačiji. Idemo zajedno dalje. Ti i ja sa svijetom u nama, jer uvijek postoji nešto nepoznato. Nešto što izaziva naša razmišljanja.


Sretna ti Nova 2006!


Tekst: Zal Kopp

Ilustracija: Ivanka Manojlović