Kako je Bubalo minirao javno sučeljavanje

A sve je bilo tako lijepo zamišljeno: sučeljavanje se trebalo održati u boksačkom ringu u parteru dvorane Zrinjevac, svaki bi kandidat sjedio u svome kutu i odgovarao na pitanja te polemizirao s voditeljem i suparnicima, atraktivna djevojka nosila bi po ringu oznake rundi kojima bi se odvajale tematske cjeline, dok bi se na video-zidovima prikazivali reklamni spotovi sponzora i promidžbeni filmovi kandidata.

Dvorana je, zahvaljujući susretljivosti Damira Harangoze, direktora Športskih objekata, bila rezervirana za utorak od 20 do 22 sata, Agencija Koncert Domagoja Jukića, pripremila je rasvjetu i ozvučenje, mikrofone za kandidate i posjetitelje koji bi na kraju postavljali pitanja, unajmila video-zidove i kamere koje bi na njih projicirale mimiku i gestikulaciju kandidata kako bi ih dobro vidjeli i oni s tribina, a pet metara od ringa bio bi prvi red stolaca s navijačima.

Hrvatski institut za lokalnu samoupravu i dr.sc. Zvonimir Lauc svesrdno su prihvatili projekt i ponudili pomoć u organizaciji, nalasku sponzora i izboru pitanja kandidatima.

Na glavno pokroviteljstvo s 20.000 kuna pristala je Osječka pivovara. Uz još neutvrđenu financijsku pomoć Grada i još jednog ili dva sponzora za pokriće troška najma opreme i oglašavanja u medijima, bila bi to zabavna i nadasve poučna predstava za građane koji će u nedjelju prvi put izravno birati budućeg osječkog gradonačelnika.

I sve bi to bilo tako da Krešimir Bubalo nije neumoljivo i s indignacijom odbio sudjelovati u toj svečanosti demokracije i svoj – na verbalnoj razini – „voljeni grad“ izdići iznad skromnog prosjeka hrvatskih demokratskih standarda. Jer, zašto bi Osijek u bilo čemu bio napredan, ako ga jedan kandidat za gradonačelnika može zabiti u žitkost balkanskog blata i svesti na razinu osobne zadrtosti.

Produžena ruka

Problem je, navodno, bio voditelj predstave koji nije institucionalno pozicioniran, nego se fura kao nezavisni novinar. A kako takvi iz perspektive Krešimira Bubala ne postoje – jer čovjek procjenjujući druge obično polazi od sebe, pa u konkretnom slučaju nitko ne može egzistirati izvan određenog miljea, klana, sljedbe ili legije – strpat će ih ondje gdje mu u tome trenutku najviše odgovara.

Tako je moju malenkost (neka mi čitatelji oproste obraćanje u prvom licu, jer sam upravo ja trebao voditi to sučeljavanje) svrstao u nekakav politički milje Osječke televizije i optužio me da kao produžena ruka direktora Mate Radeljića i vlasnika Željka Biloša zastupam projekt HDZ-a i HSP-a (?!), e kako bi pogurao Antu Đapića, a minirao njega kao najopasnijeg mu konkurenta…

Bubalo je, naime, čuo da na toj televiziji uređujem i vodim nekakvu emisiju – koju, uzgred, ne gleda jer se emitira na „hadezeovskoj televiziji“, pa ju je apriori otpisao kao nedostojnu njegove pozornosti, koju pak, poklanja „nepristranoj i profesionalnoj“ STV za koju iz županijskog proračuna izdvaja pola milijuna kuna – što mu je bilo dovoljno da zaključi kako sam, slijedom toga, čovjek protivničke opcije…

Zaboravio je Bubalo da sam mjesecima radio kao savjetnik u Osječko-baranjskoj županiji na čelu s njim kao županom i Branimirom Glavašem kao predsjednikom Županijske skupštine, pa me bez obzira na egzistencijalnu ovisnost niti u jednom trenutku nije doživljavao kao promicatelja njihove političke opcije. Zbog toga mi je dao i otkaz čim je pripremio pravnu podlogu za to, ali mu to nisam zamjerio. I poluinteligentu bi bilo jasno da netko tko se nije pristao instrumentalizirati u takvoj situaciji, to tek ne bi pristao u okolnostima u kojima mu zbog drugih poslova egzistencija ionako nije ugrožena.

Budući da Bubalo ipak nije poluinteligent, pravo je pitanje zašto je tako neuvjerljivo obrazložio odbijanje javnog sučeljavanja? To više što bi svako moje pitanje, upadicu ili komentar intoniran protiv njega, a za račun njegovih suparnika, mogao odmah javno prokazati navijačkim i politički motiviranim, mene diskreditirati, a usput još i poentirati.

Greške u koracima

Istina je, međutim, nešto drugo.
„Mali Bubalo“ – kako ga je svojedobno nazvao Ivica Vrkić dok su još bili u NO-u Belja – svjestan je prednosti što mu daju ankete u odnosu na druge kandidate, ali i činjenice da bi se ona lako mogla istopiti u slučaju nekakve greške u koracima. S obzirom na gorak okus što ga još nosi sa sučeljavanja kod Mislava Bage na NovojTV, gdje ga je Đapić pregazio poentirajući na njegovu političkom neiskustvu, nesnalažljivosti i marionetskoj poziciji u odnosu na Glavaša („Neki moraju shvatiti da HDSSB nije dječji vrtić…“), nije čudo da Bubi izbjegava slične situacije. Posebice javno sučeljavanje pred tisuću ili više posjetitelja i medijima koji bi sve izravno prenosili ili o tomu naknadno izvještavali, a pri čemu ne bi bio privilegiran kao što obično jest. A tu je još i novinar koji ne preže od izravnih i neugodnih pitanja…

Strah i nesigurnost, panika da ne pogriješi u završnici izborne kampanje obilježene presudnim događajima oko Branimira Glavaša i HDSSB-a, razlog su što Krešimir Bubalo puca po šavovima i što još nije smogao snage niti javno iznijeti svoj stav o presudi kojom je njegov politički mentor (kako ga je nazvao u razgovoru s Mirjanom Hrgom) proglašen ratnim zločincem. A to sigurno nisu osobine po kojima bi trebao imponirati budući osječki gradonačelnik. Zato bi Bubi najradije otpajkio do izbora kako ga nitko ništa ne bi pitao, a kamoli izišao na javni megdan u ring s protivnicima koji neće birati udarce kako bi ga poslali na pod. Grubijani.

Do istrebljenja…

Tako je „vojnik svoje stranke“, kako se također javno odredio kada se odlučivalo na kojoj će se listi natjecati, Bubalo ostao i bez vojske i bez vojskovođe, sam na minskom polju. Jedan dan mu nominalni predsjednik stranke izražava spremnost i nadu za suradnjom s Vladom RH i premijerom na dobrobit grada, a već sljedećeg dana – nakon salve uvreda preneraženog stvarnog šefa stranke iz egzila – dijametralno mijenja retoriku i Sanaderu i HDZ-u najavljuje rat do istrebljenja.

Pametnome dosta da shvati u čijem interesu postoji i djeluje HDSSB i njegovi čelnici, a najomiljenijem kandidatu nedovoljno da svojim sugrađanima kaže namjerava li surađivati ili voditi rat do istrebljenja s državnom vlašću bude li uistinu postao gradonačelnik. Postavite li mu negdje u prolazu to neugodno pitanje, Bubi će nevino raširiti usne i sve pokušati svesti na šalu, nedorastao da na ozbiljna pitanja dade ozbiljne odgovore.

Zato nije pomoglo niti uvjeravanje njegovih zamjenika u borbi za čelne gradske funkcije, Ivana Vrdoljaka i Danijele Lovoković, niti profesora Lauca, koje sam zamolio za pomoć i koji su mu pokušali pojasniti da bi u ring trebao ući zbog svojih Osječana i pokazati im da je dostojan gradonačelničke časti. Uzalud, strah i nesigurnost bili su jači od razuma.

Autor: Goran Flauder
Foto: Goran Flauder/Arhiva031