Treba li Šišljagiću egzorcist?

Serge Brammertz, glavni haaški tužitelj, otišao je ih Hrvatske praznih ruku! Sudeći po izrazu lica nakon sastanka s Potpredsjednicom Vlade, osim njezina ispraznog osmijeha ništa mu nije ukazivalo kako su naši marni tragači za zagubljenim topničkim dnevnicima na tragu onomu po što je došao. No, visoki je gost svome domaćinu – koji ga, uzgred, nije niti dočekao – ostavio vrijedne poklone.

Kamere su zabilježile i svekolikom pučanstvu prenijele pojavu razgaljene Jadranke Kosor kako glavnom progonitelju naših generala dodjeljuje – šipak! Bila je to okrjepljujuća slika za sve koji suradnju s Haagom doživljavaju kao uvredu nacionalnog ponosa i koji to povijesno hrvatsko „NE“ vide kao posljednju priliku da tim „bjelosvjetskim protuhama uskratimo uvid u krvnu sliku Domovinskog rata, kako nacionalnu svetinju ne bi koristili za blaćenje naših heroja“. Sanaderov uzvik na splitskoj rivi: „Ne damo naše generale“, u tom kontekstu zvuči nešto drugačije. On, doduše, jest izručio generale, ali je uskraćivanjem ključnih dokaza protiv njih ustvari nasamario Haaški sud.

I dok je Brammertzovu prethodnicu, Carlu del Ponte, uz najviše počasti primao najuži državni vrh, iza razdraganosti potpredsjednice Vlade moglo se čuti tek metaforično hihotanje samog Premijera. „Hvala, gospodine Brammertz“ – titralo je u zraku iza haaškog tužitelja dok je odlazio iz Vlade. „Pa niste valjda pomislili kako bismo Vam, u tjednu uoči drugog izbornog kruga, predali dokaze protiv Gotovine!?“.

Od žrtve do izdajnika

Bio je to očajnički pokušaj saniranja političke štete uporabom glavnog haaškog tužitelja, neposredno uoči završnice lokalnih izbora, štete nastale presudom Branimiru Glavašu, nesmotreno objavljene uoči prvog izbornog kruga.

Sanader po svaku cijenu nastoji okrenuti raspoloženje ostrašćenog biračkog tijela – od solidariziranja s Glavašem kao „žrtvom montiranog sudskog procesa“, do osude njegova bijega od pravosuđa države koju je stvarao na krvi suboraca i prepuštanja ostalih okrivljenika zatvorskim čuvarima uz obrazloženje da „svaki rat ima svoje žrtve…“. Put je to mnogo duži nego što je onaj od Osijeka do Ljubuškog i teško da se može prijeći između dva izborna kruga.

Glavaša se tako za kratko vrijeme nastoji prometnuti od žrtve do izdajnika, za što se i sam svesrdno zalaže javno pljujući po vodstvu vlastite države u medijima susjednih zemalja. Ne birajući sredstva, prošlog je tjedna dao intervju čak i beogradskoj Politici, glavnoj medijskoj uzdanici Miloševićeve agresije na Hrvatsku i projekta Velike Srbije. Sikćući o hrvatskom premijeru i njegovoj stranci, o Vladi, policiji i pravosuđu već poznatim jezikom mržnje i rječnikom kočijaša, taj „heroj Domovinskog rata“ pokazao je kako mu je voljena Hrvatska – za koju je još donedavno nudio sve, a nju nizašto – bila i ostala tek sredstvo ostvarenja vlastitih interesa.

Dosljedan kakav jest, reagirao je i na zabranu glavne urednice HTV-a, Hloverke Novak-Srzić, uredniku Aleksandru Stankoviću da u emisiji „Nedjeljom u dva“ ugosti upravo njega, Glavaša, rekavši kako ga je dosad već više puta odbio, pa bi to ponovno učinio. Stanković je, kaže, razgovarao s Hedlom i Fehirom, njegovim ljutim neprijateljima, a to je očito nepremostiva prepreka njegovu nastupu u emisiji HTV-a. Za razliku od toga, ono što je beogradska Politika još donedavno činila njegovu narodu i zemlji, ne predstavlja mu nikakvu prepreku.

Poziv iz Hercegovine

Kad smo nakon mentorova dislociranja u Hercegovinu očekivali da predsjednik njegove stranke, Vladimir Šišljagić, napokon preuzme odgovornost i otvori novu stranicu, eto još jednog primjera nedosljednosti.

Prvo je, kao svaki dobronamjerni intelektualac i političar, zabrinut za sudbinu ljudi kojima bi htio biti župan, u Novom Listu izrazio želju za nastavkom suradnje s hrvatskom Vladom i nadu da premijer Sanader neće odbiti pruženu ruku, te da presuda Glavašu neće utjecati na korektne odnose dviju političkih stranaka. Razgovor je prenio i Glas Slavonije, objavivši napokon kraj besmislenog slavonskog inata prema Zagrebu i početak novog doba nakon (samo)uklanjanja glavnog remetilačkog faktora. A onda je Šišljagiću zazvonio mobitel prenoseći preko državne granice visoke frekvencije i sadržaj koji otprilike možemo zamisliti.

Odmah sutradan na konferenciji za novinare pogazio je sve što je rekao dan ranije i premijeru Sanaderu najavio „rat do istrjebljenja svim političkih sredstvima“, nazivajući ga imenima koje je dotad izgovarao samo njegov politički gazda. Kao što se jučer iza Kosoričina osmijeha pomaljao Sanaderov lik, tako je iza izobličenog Šišljagića progovarao njegov Alter ego, jalan i zajapuren kako samo on može biti. Dotad pristojan i miran liječnik odjednom je podivljao rušeći sve pred sobom, nazivajući vlastite konstruktivne izjave grubim podmetanjem u režiji najvećeg hrvatskog mafijaša i njegovih medijskih slugu.

Još će neko vrijeme ostati misterija što to osuđeniku za ratne zločine daje toliku upravljačku moć nad postupcima uglednog liječnika, intelektualca, uspješnog i naočitog čovjeka u naponu snage i životnog iskustva, da pred sugrađanima, pacijentima, kolegama i suradnicima, pred cjelokupnom javnošću pogazi sve što je u maniri društveno odgovornoga građanina govorio dan ranije i prometne se u vlastitu suprotnost.

Za kojeg će Šišljagića glasači HDSSB-a u nedjelju glasovati? Onog autentičnog, koji pruža ruku suradnje hrvatskoj Vladi i vladajućoj stranci, ili onog opsjednutog mržnjom i osvetom svog političkog mentora koji vlastitu stranku i njezine članove pretvara u vojnike i šalje u rat do istrjebljenja u kojem nema pobjednika. Treba li takvom dr. Jekyllu i mr. Hydu dati glas nadajući se da će u njemu prevladati gospodin, ili mu napokon dovesti egzorcista?

Autor: Goran Flauder