Čvrsta bjelina vremena

Potrošili smo još jednu godinu i sve su dragocjeniji trenuci odmora. Njihovo trajanje je u vječitom sukobu sa našom željom za novim. U borbi htijenja i mogućnosti, ovo zadnje je uvijek na gubitku. Poklanjali smo i radovali se poklonima. Ponekad stidljivo ljubili, pa zbog toga bili nedovoljno ljubljeni. I kako sada dalje? Što unijeti u godinu koja je pred nama i što od nje očekivati? Siječnju je potrebna nada. Vrijeme u siječnju najjače pogađa strune našeg srca. U njemu su vrijeme kretanja i vrijeme mirovanja najglasniji. Odjeveni u čvrstu bjelinu vremena ne primjećujemo jasnoću naših koraka. Kao da smo stakleni, pažljivo i polako hodamo ulicama.

Veljača je po dobrom starom običaju, hladna i nepristupačna. Siva i djeluje ozbiljno. Nezaobilazna je za nas i za mačke. U svakom slučaju, pri samoj pomisli da dolazi, izaziva u nama jezu. Najradije bismo preletjeli njene malobrojne dane, ali ne možemo. Međutim, ta ista veljača nam čini uslugu. Usporava naše želje, ali isto tako nas sve više udaljava od godine s kojom uglavnom nismo bili zadovoljni. Podsjeća kako moramo naprijed i kako nemamo pravo na povratak. Na njenom obzoru su sigurni dani u kojima će umrtvljenost nestati.

Dolazi dugo očekivani ožujak. U njemu drvo niti spava, niti se razbudilo. Sam po sebi, nedovoljno jasan mjesec. Boja mu je žuta, velika i slobodna, pa pokreće našu znatiželju. Svakodnevno nudi nove izazove. Rađa u nama opuštenost i ponovni osjećaj razuma.

Evo i travnja! Konačno narančasta! Plodnog sjaja i svečana. S dušom nas miri jer smo bliže cilju, a sve dalje početku. Veliki ljudi nemaju pravo na malo srce. Takvo je tvoje srce u travnju, moj grade. Nebesko plavo i nebeski zanosno! U tvom spokoju, naši koraci mirno prolaze kroz travanj.

Ugodna je boja plavog svibnja. Tako nam se čini daleka, a opet smo joj vjerni. Uživamo u njenoj taštini. Smiruje i obećava. Nadoknađuje nam toliko potrebnu toplinu tišine. Samo zbog nas spreman, svibanj nas više ne očekuje, sada nas raširenih ruku dočekuje. U njemu su naše strasti još nejake, ali probuđene i spremne za lipanj, za mjesec radosne crvene boje. Sada smo bliži prirodi, iskreniji prema sebi i bliži mogućnostima. Rasterećeni od brojnih želja koje smo nehotice pogubili ili namjerno ostavili u prethodnim mjesecima.

Pola puta je za nama, a još se ne vidi kraj godini u kojoj se napokon oslobađamo dosadnog umora. Prepuštamo se vođenju srpnja i njegovim zlatnim milovanjima. Život je u srpnju sladak. Neponovljivo nasmijan na našim licima. Rumenim obrazima nudi dobrotu i veselje. Tvoj osmjeh Dravi i uzdah njenih voda, postaju dio našeg bića. Tvoji smo u cijelosti, spremni i odlučni zgrabiti objeručke kolovoz.

Ah, Kolovoz! S dolaskom besmrtnog zelenog kolovoza odlaze sjene sjećanja. U kolovozu pripadamo srcem i dušom tebi i tvojim obalama. Naši su koraci najjasniji u mjesecu zvijezda. Istovremeno s tobom i s oblacima hodamo. Otkrivamo da u sebi imamo dovoljno ljubavi za svakoga. Iako okus kolovoza najduže vrtimo u mislima i u nama su njegovi proplanci najvatreniji, medeni rujan polako ali sigurno opija naše nepce. Obilnim sokovima pojačava našu strast. Žednim gutljajima ispijamo sunčane visine.

Niti izbliza nismo utažili žeđ za životom, a već se polako nazire srebro. Uvodi nas u tajnu vječnog kruga, beskonačnu vrtnju rađanja i smrti. Kratkotrajni san odjednom prekida stvarnost i naša očekivanja blijede s ljupko ružičastom bojom listopada. Godina se ponaša kao da je na kraju, ali još nije završena. Studeni i prosinac u njoj mudro šute i ne pomišljaju se uskoro javiti. Dostojanstveno ublažavaju podmukle vjetrove hladnoće. Pripremaju bogatu trpezu našem trudu jer kad stignemo, na trenutak će odvući naše poglede od dalekih prostranstava nepoznate godine koja čeka odjevena u čvrstu bjelinu vremena.

Tekst: Zal Kopp