New York State of Mind

Ovih dana je umjesto jutra svitala zima…

Obicno, za prethodnih zivota, u takvim bi me trenucima usamljenost spretno I mucki zamatala u deku I hladila…, ali, ovih dana…zamalo sam si opet dozvolio da zaboravim koliko je ovaj grad u stanju da me razbije na komade I opet sastavi, onako, lezerno, lako, kao da nece, kao da se igra. Potpuno me resetira, kao novog.

Njezno…

Kao da, na samo njemu poznatom, a svima tako dobro razumljivom jeziku, naglas izgovara moje misli.

Volim ovo moje potkrovlje u 79.-oj ulici, tocno na pola puta izmedju Amsterdam Avenije I Broadway-a. Nista specijalno, jos jedan, tko zna koji u nizu mojih momackih stanova, mali I topao, sa drvenim potpornim gredama I podom od tikovine pod kosim krovom, stari, drvenim letvicama ispresijecani visoki prozori od poda do stropa kroz koje se vidi uzarena lopta, svijetleci stit Manhattan-a nocu, ali I prvo jutarnje sunce dok oprezno provjerava jesu li svi beskucnici dosli na prozivku u Central Park-u.



Od kako sam se vratio u New York, kao da ponovo ucim hodati, jesti, smijati se, te ocajnicki pokusavam zaboraviti 7 bacenih godina koje sam, svojom krivicom, proveo u Svicarskoj, ali valjda cu si oprostiti jednog dana…

Cuo sam nedavno da postoji momacka dozvola, koju dobijes rodjenjem, a automatski prestaje vaziti kad se ozenis, odnosno prerasta u klovnovsku dozvolu ako se ne smiris, a probijes odredjenu starosnu dob, te postanes smijesan I sebi i svojoj okolini.

Morat cu zaviriti u moju momacku dozvolu da vidim koliko jos fore imam, mada ne postoji puno stvari, ljudi ili dogadjanja zbog koji bih mijenjao ovaj moj “slow dance”, te se nadam da je ta granica u ovom gradu ipak malo pomjerena. What the fuck, ako I nije, vrlo sam spreman voziti bez dozvole, dokle god ne budem imao s kim ismijavati sve te godine. Do tada, guram dalje I surovo mi prija, jos uvijek. Ovdje mozes imati mir, mozes biti netko I nitko, potpuni stranac ili lokalni dripac, kako ti trenutno odgovara I nitko ti to nece uzeti za zlo. Nema puno mjesta gdje je tako nesto stvarno ostvarljivo.

U Americi definitivno nije…

Na svu srecu, ne zivim u Americi, vec u New York-u.

Radnim danima, jedva cekam da stignem kuci, silazim dvije stanice ranije sa podzemne, ne bi li se malo prosunjao medju svim ovim cudnim zanatlijama, antikvarima, vlasnicima umjetnickih galerija koji godinama nista nisu prodali, grckim pekarima, oronulim sviracima, restauratorima namjestaja, sumnjivim frizerima…U prolazu uvijek mahnem Armandu, lokalnom prodavcu hot dog-a, s kojim se uvijek fino ispricam, iako ja ne znam spanjolski, a on ne zna engleski….



”Hombre, tra sinco minutes, ok? No cabbage, ok?”
“Okay, Armando, vidimo se”.

Uvijek me nasmije, kad mu vidim dobrocudnu, ne bas inteligentnu okruglu facu, podsjeti me na one kaubojske romane, kako se ono zvase? Zane Grey?

“…Mutni meksikancev pogled susreo se sa bistrim ocima covjeka iz prerije…”

Trcim gore u stan, skidam oklop sa sebe I na brzinu se presvlacim u neutralnu uniformu, te silazim dolje u grad, kao nov.
Upper West Side je najaktivniji u sumrak, kad se trudbenici vracaju kucama, restorani pune, a glazba polako ispunjava ulice, zato I toliko volim setati bez plana I cilja, upijati kontraste I razmisljati ni o cemu…

To je, znaci, to…..Ne znam vise koliko je godina proslo od kad sam zadnji put imao slobodnog vremena, zelju da ga iskoristim, I mogucnost da ne razmisljam ni o cemu. Bilo je dana kad sam mislio da je cijena placena za ovu vrstu nirvane ipak bila prevelika, ali sad, svakog dana pomalo, postajem siguran da nije. Odlutam do parka, pozdravim se sa Lennon-om (“trauma” iz djetinjstva, uvijek kad su me roditelji vodili u grad, morao sam se rukovati sa “Setacem” – pa mi je Lennon-ova ploca najbliza varijanta tako necemu), onda se vratim u buku I guzvu, cesto se zabijem u jednu od nekoliko stotina knjizara u kvartu, odakle vrlo rijetko izadjem praznih ruku.



Sunjam dalje, polako, s noge na nogu, nikud mi se ne zuri…nikud mi se ne zuri….nikud mi se ne zuri….

Trebalo mi je surovo mnogo godina da shvatim I sam sebi objasnim da je najbolji nacin da sve stignes, ne zuriti. Odlucio sam da sva dogadjanja za mene pocinju tek kad na njih stignem…zato, polako!

Pred sam povratak kuci, kupim svjezi somun kod Mirze (“Kiseljak Deli”), koji jos drzi Titovu sliku na zidu I svaki put me pozdravi sa: “Merhaba bre pucanstvo”.

Nastavljam, 4 bloka dalje od moje ulice, do najsarmantnijeg caffe-a u kvartu.
“Caffe LaLo”, malo izdignut od ulice, sa velikim izlogom jos uvek ukrasenim novogodisnjim sijalicama u mracnoj I tihoj 83.-oj ulici, sjecam ga se iz filma.

Obicno sjednem, gledajuci ka ulici kojom vec sada oko 8 sati uvecer skoro nitko vise i ne prolazi, te dok pijem caj, potajno se nadam da ce tiho usetati Meg Ryan, lagano otpuhnuti pramen kose sa cela, te sa “Pride and Prejudice” pod rukom I Crimson ruzom zadjenutom izmedju korica sjesti za stolic do moga…

Kazem sam sebi:”vjerojatno je bila prije nego sto sam ja dosao”, te odlazim kuci, gdje me ceka Satchmo, podgrijani somun, topli maslac, casa vina I knjiga. Tu pokleknem, pokvareno se udruze I uspavaju me, obicno u naslonjacu, ispred prozora i….ne dozvoljavaju mi da sanjam…barem ne nista ruzno.