Lijeva obala: Pivo točim, al' pivo ne pijem

Sredovječni trbušasti gospodin ulazi u kafić, prilazi šanku i naručuje pivo. Pipničar stavlja pred njega orošenu kriglu od pola litre koju ovaj s nogu ispije do dna. Obriše pjenu s brade, zadovoljno kimne i ode. U kadru se pojavi logo piva kojeg je upravo eksirao.

Tako izgleda reklama za neko njemačko pivo koju sam davno vidio na jednom satelitskom programu, a tako otprilike i treba izgledati normalna reklama za pivo. Minimalistički i hedonistički. Da se svaki ljubitelj piva prepozna u njoj, a okorjelim pivopijama navre slina u ustima čim je vide, pa da odmah otrče do hladnjaka ili najbližeg kafića.

A što vidimo u domaćim reklamama za pivo? Neuvjerljive i groteskne likove koji nikoga ne mogu uvjeriti da i sami piju pivo.

Problem je većine domaćih reklama za pivo u tomu što šalju poruke mitskih razmjera (ponos, tradicija, zajedništvo…) koje komično odudaraju od prizemnosti svakodnevnog pivopijskog rituala.

Kod piva nema vinske filozofičnosti. Ako nisu ona belgijska, voćna i aperitivna, piva se ispijaju odmah. Do dna i bez ostatka. Nema odležavanja u bačvama. Nema njuškanja i teatralnog šacovanja boje i bistrine. Nema opreznog prvog gutljaja iza kojeg slijedi znalačko mljackanje i coktanje jezikom kao što je to slučaj s vinom. Pivo otvoriš – i zubima ako treba – zvizneš legi pored sebe svoju bocu o njegovu da kroz grljak šikne pjena, po potrebi kažeš Ajživijo! i nagneš. Nema gubljenja vremena: pivo se loče da se ne ugrije. Kad je ekipa pravo žedna, gajba sijevne za tren.

Pivo ne trpi stajanje i čekanje. Zato za njega ne vrijedi vinski postulat „što starije to bolje“. U svemu tomu tradicija, a bogme i ponos, baš i nemaju neku ulogu iako se sve češće u domaćim pivskim reklamama guraju pod nos. Još bi čovjek mogao pomisliti kako je ispijanje piva nekakva baština poput narodnih plesova ili čipkarstva koju treba čuvati od zaborava.

U našim reklamama redovito se pojavljuju likovi kojima na licu odmah vidiš da zaziru od piva, ali su ondje zbog dobrog honorara ili zato što je nadobudni scenarist zamislio da baš Drele, kojeg inače ne možeš zamisliti drugačije nego kako ispija zagorski kiseliš, treba reklamirati pivo. Još je gore kada se pivo pokušava nametnuti kao ultimativno piće urbane generacije, pa u reklamama sve pršti od bezbrižne mladosti i savršene sreće. Iskustva govore sasvim drugo. S pivskom bocom češće viđam zidare, kombajnere i studente-ponavljače nego sve te mlade upicanjene menadžere.

Gledam, dakle, već mjesecima tu toliko hvaljenu reklamu za Osječko i ne mogu se načuditi njezinoj promašenosti. Iako je vizualno dojmljiva i profesionalno besprijekorna, baš onako svjetska, divna i krasna, opet je tako neprirodna i neuvjerljiva. Znam, stručnjaci za marketing i svi koji su pročitali bar trideset stranica Kotlera reći će da stvari trebaju biti tako posložene: umotavanje, uljepšavanje, zavaravanje…

Ali, u pitanju je pivo! S njim nema puno muljanja – il' paše, il' ne paše. Pivopije to znaju i ne treba im prodavati maglu tradicije, nacionalnog ponosa i sličnih uzvišenih stanja. U toj toliko hvaljenoj reklami neki mladi ljudi na kojima vidiš da su turbouspješni i prezadovoljni životom (premda pivo može biti formulom uspjeha samo ako noć prije zakočite kod trećeg malog ili drugog velikog) vesele se i druže pod krošnjom starog hrasta na nekoj livadi iz mašte. Druže se oni tako, grle i raduju jedni drugima. I piju Osječko točeći ga – u čaše!

Možda je greška u meni. Možda nisam vidio dovoljno od života i nisam upućen u običaje novih generacija ali, zaboga, tko još nosi staklene čaše u polje da bi iz njih pio pivo? Dajte mi onog gospodina iz reklame s početka priče. Ožednim čim ga se sjetim.

Piše: Jaroslav Bradica