Sluh prirode

Mnogo si dublji od korijenja u zemlji i višestruko jači od prolaznih sila koji crtaju noć i dan na platnu vremena. Precizna ruka prirode, prstima nepogrešivo slaže mozaik u kojem se i tvoj duh osjeća dijelom njezinog univerzalnog znamenja. Potječeš iz iskonske potrebe za životom i došao si nastaniti prostor. Tvoj zadatak nije samo pripremanje puta budućima koji će tek doći, već si odabran s ljubavlju i povjerena ti je velika odgovornost u stvarnom i beskonačnom kretanju kroz svjetlo. Kako odavno uživaš trenutke vječnosti, obavezuje te uvjet pod kojim si primljen u skladni ritam prirode, sve što nudiš mora imati boje života.

U tebi je ovih dana, moj grade, sve hladnije. Hodanje i sanjanje bori se s ovom hladnoćom i veliki se dio njenih zubi okomio na tebe. Svaku tvoju kuću, svaki park, zima prkosno napada. Trudiš se svima nama olakšati boli. Znaš da svatko ima pravo na toplu dušu. Nudiš mnoga mjesta kao utočišta svima onima kojima je to potrebno. Drveće ne šušti, ali je šutnja njegovih krošnji strpljiva i sa svojih grana, po klupama i ulicama, otresa škrte sunčeve zrake.

Svakom je biću u osnovi, želja za životom. Priroda za svakoga ima sluh. Nitko u njoj ne oskudijeva. Dala je pluća da dišemo i srce da se radujemo. Imamo neograničene mogućnosti zdravog razuma. Opskrbljeni smo s dovoljno nade i dovoljno volje da opstanemo. Pa ipak, kao da je u nama premalo tereta, poput gorčine nam se nameće ovom suhom zimom. Nepotrebno i svjesno pojačava naše nezadovoljstvo, opsjeda svim mogućim sjajnim obećanjima. Iako u njoj postoje iskreni osmjesi, njeni obrazi itekako lede naša lica. Jer, kako protumačiti njenu želju za ovladavanjem našim umom, nego kao stalnu provjeru ljubavi koju imamo.

Ti se ne namećeš, nudiš se kao prijatelj. Za tebe nema nepotrebnih. S razlogom u tebi susrećemo svaki kamen i svaki list. Kao smisao u nebeskom hodu trenutka, riječni val ili oblak, zajedno s nama uživaju u tvojoj neograničenoj ljepoti. Svi imamo pravo na život i nezamjenjivi smo u trajnom postojanju. Galebovi na Dravi i led pod njihovim nogama, psi promrzli do kostiju i ulice po kojima lutaju, jednako kao i mi nemoćno osjećaju biće vremena kako putuje kroz dušu prostora. Njima je potrebno samo malo običnog toplog dodira. Potrebni su i nama, ali teret koji smo bez potrebe natovarili, sprječava nas da se prisjetimo razloga zbog kojeg se moramo dotaknuti.

To je stvarnost u kojoj prisilno drijemamo. U konačnici, uvijek stojimo u redu, jer sve što slijedi, za nas je dobro. Neminovno ne možemo izbjeći. Ponekad nam se učini da smo zaobišli kazaljke, ali one nas uporno prate i broje svaki korak. Bez obzira, hodamo li brže ili sporije, umjesto zdravog teka postajemo nezasitni. Umjesto metra drva, cijele šume režemo. I ne uzimamo samo ležaj, već i san otimamo. Zato nas zima podsjeća, nebo pod kojim smo, nije predviđeno za samoću i bespomoćnost. Jednostavno je.