Iz šešira: Ajd' Janez nanovo

Uobičajena je, gotovo već i sezonska pojava u hrvatskoj "visokoj" politici da se, kad god na dnevno-političkom planu voda dođe do grla, kada se strpljenje nezadovoljnog naroda rastegne do krajnjih granica, kada juha zagusti i zakipi da više ne može, potegne pitanje rješavanja otvorenih graničnih pitanja s Republikom Slovenijom, s kojom tradicionalno održavamo nedobrosusjedske odnose. Ista je stvar, čini se, dosta popularna i s druge strane državne meje. Od nastanka problema, u obje se države izmijenjalo preko nekoliko vlada različitih lijevo-desnih orijentacija i retorika, koje su sve redom pokazale maestralnu, gotovo poslovičnu neumješnost u pregovaranju, diplomaciji i davanju ustupaka (makaršta!), te su, kada se malo bolje pogleda, zapravo proračunato pogoršavale i eskalirale situaciju.

Stvari su se zakuhale malo žešće nego inače kada su Slovenci (bilo je to još za Sanaderovog stolovanja, malo se tko toga još sjeća), nenadano pokazali zube i Hrvatskoj zbog neriješenog graničnog pitanja skroz stopirali pregovore za pristupanje EU. Nemilosrdno su nam blokirali poglavlje za poglavljem, sve jedno važnije od drugoga, te su inače dostojanstveni i uglađeni doajeni hrvatske diplomacije u bijesu i nemoći čupali kose i razbijali po čajnoj kuhinji Ministarstva vanjskih poslova. I, kako to već obično biva, proradili su dišpet i pravda i međunarodna zajednica na našoj strani, te naši u pregovorima nisu uzmicali niti koračić; što su Slovenci žešće stiskali, to smo "mi" manje bili spremni popustiti i za pedalj svete hrvatske zemlje ili slane vode…

I tako smo još jednom došli do mrtve točke, na kojoj niti jedna strana, unatoč silnim EU medijacijama, pritiscima, kumljenju i nagovaranjima da se ta bedastoća čim prije razriješi i Hrvatska nastavi s procesom pristupanja, nije imala namjere popustiti svoja rigidna stajališta, te je status quo trajao mjesecima. U međuvremenu, globalna kriza se zahuktala, dokoturala i do Zapadnog Balkana i nemilosrdno krenula udarati naizmjence po jednima i po drugima. Objema je vladama hitno trebao nekakav ispusni ventil, te je, gle iznenađenja, odjednom došlo do zatopljivanja odnosa i obnavljanja pregovora. Premijer i premijerka su se počeli sastajati i razmjenjivati modne savjete, nekakvi dogovori da će se u budućnosti dogovoriti su pali, te se krenulo s deblokadom. Na kraju, nikome nije u potpunosti (čitaj: uopće) jasno što su se to oni i zašto zapravo dogovorili, tko je komu što obećao i što je tko tražio i/ili dobio zauzvrat, koji će prethodni prijedlog biti osnova za pregovore i eventualnu arbitražu i kakve veze s bilo čime ima famozna kranjska pčela (vidi: Kranjska pčela dobila dvojno državljanstvo) i odakle je uopće dolepršala u žižu interesa dvaju javnosti. Za pretpostaviti je da će, nakon vrijedne pčelice, predmetom stručnih i žustrih rasprava, ishod kojih će biti od ključne važnosti za konačni uspjeh pregovora i naš upad u Uniju, postati još neke autohtone vrste sumnjiva podrijetla, poput kranjskog kukurijeka, kumrovečkog govnovalja, jednobodljog piranskog ježinca i bujanskog (dislociranog) bjeloglavog supa, koji se svako malo iz obijesti zaleti u lov preko poludefinirane granice i digne kompletnu slovensku protuzračnu obranu na noge.

Sto posto sam uvjeren kako će naše dvije države taj glupavi spor nastojati održati na životu barem još kojih 50-ak godina, konstantno smišljajući neke nove administrativno-parlamentarno-pravne začkoljice, ne bi li ga u odsudnom trenutku opet izvukli iz rukava i razmahali se njime poput oronulog pijanca koji u lokalnoj birtiji maše nekakvom prastarom mapom i trabunja o izlasku na otvoreno more, kojega su redoviti gosti već odavno prestali shvaćati ozbiljno.

Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]