Princeza na kiši

Čudan je to vikend bio….

Ono što je najčudnije je ono što najviše i bode oči… to i nije bio vikend, već tri čudna, vrlo hladna, vrlo bogata dana koja smo proveli na divljoj obali rijeke Drine.

Bukvalno na obali, na metar od mahnite vode, pocrnjele od sjene kasnih jesenskih oblaka, silne i zastrašujuće… moćne…

Moćne kao i neke druge stvari koje su se tih dana događale, svaka na svoj način.

Team building…

Što sam stariji, sve me lakše te korporativne pizdarije mogu kupiti… još malo pa ću napuniti 20 godina radnog staža po raznoraznim multinacionalnim kompanijama širom svijeta i po prvi puta pomišljam kako sam možda griješio što nikada ranije nisam išao ni na kakve team building-e, sve pod izgovorom one snažne niti zdravog razuma usađene u moju veliku glavu još onda… i u onom već toliko puta pomenutom slavonskom selu…

Ako ti treba team building, onda pravoga team-a zapravo ni nemaš, bila je moja deviza svih ovih godina, i još uvijek nisam siguran da je pogrešna, ali ovaj je definitivno uspio.
Uspio je u nečemu u čemu nije ni trebao uspjeti, u nečemu što nikome ni na kraj pameti nije bilo, ali je uspjelo… big time.

Za one koji čitaju ove moje filipike već godinama, nije još puno tajni ostalo, svi već manje-više znaju do koje sam mjere nakrivo nasađen i koje su mi stvari u životu bitne, još je samo ostalo da me i lično upoznaju sljedećeg petka u "Bastionu" i to je to… Zna se da teško sklapam prijateljstva… poznanstva? Lako… prijateljstva? Strašno teško.

Upoznao sam A. tokom mog drugog radnog dana u Pivari. U kafani…(upućeniji će znati koliku specifičnu težinu ova činjenica sobom nosi). U ova dva mjeseca, nismo puno radili zajedno, mogli smo se i više družiti, ali je i to malo opet vrlo dovoljno da se glasno čuje "klik" na prvu…Dama na 18…

Full throttle… jedna od onih žena koje život gaze do daske, koja bika hvata za rogove. U mnogome me podsjeća na mene kad sam bio u tim godinama i na moj život s kraja devedesetih, podsjeća me na neke momente koje sam zadnjih godina zaboravio…
Djevojka jednostavno plijeni svojom samopouzdanošću, stabilnošću, nekim šmekerskim uličnim bezobrazlukom, obrazovanjem, inteligencijom i da, ranjivošću… sve joj je bog dao.

U jednoj od sekvenci tog team building-a upitan sam za mišljenje o njoj…

"Odakle početi?", zapitah se prije nego što sam počeo...

Kako se oduprijeti ovoj lavini bezrazložnog pljuvanja koja je krenula prema njoj? Naravno, svi smo mi ozbiljni ljudi, mi to radimo kulturno, između redova, nikada direktno, bože sačuvaj….

Zasmetalo mi je. Vidio sam da je zasmetalo i njoj, ali je majstorski izdržala… ništa manje od toga od nje nisam ni očekivao. Kao sve prave šmekere, čini mi se da ju je stiglo tek kasnije, poslije cijele frke kad se sve sleglo…

Rekao sam, između ostalog, da kad bi ju sada poslali na Mars, i otišli za njom nakon nekoliko dana, da bismo ju zatekli kako Marsovce uči kako se igra Yamb, rekao sam da sam iz prve ruke čuo koliko nekima znači, rekao sam "Carry on and keep on smiling"…

Rekao sam, u sebi: "Ne daj se, malena, znaš ti bolje od svih nas koliko vrijediš".

Kasnije, te večeri smo pili… mnogo…

Otjerali smo pjevača, oteli mu mikrofone i pjevali karaoke do kasno…

Dok se klackamo u neudobnom rentiranom kombiju, po nevidjeno lošem vremenu, lošoj cesti punoj rupa i kamiona, gledam ekipu oko sebe i razmišljam kako su samo tri dana dovoljna da o ljudima naučiš ono što inače nikada ne bi mogao… ni blizu… ni u snu… čak puno onih stvari koje se jako trude da sakriju… i koliko to sve može prijati čovjeku.

Gledam S., dežurnog mrguda, kako odsutno, kao desetogodišnja djevojčica, crta neke karikature na zamagljenom prozoru… ostale kako jedva čekaju da izađu iz kombija i time se riješe narodnjačke torture koju je vozač tako nemilosrdno pilao… uhvatim sebe kako mi pita sa sirom koju sam pojeo pred sam polazak stoji u grlu… još neke koji panično tuku po mobilnim telefonima radeći tko zna šta… uhvatim A. kako naizmjenično šalje i prima sms poruke na dva telefona, a sve sa nekom tihom i prikrivenom bolnom grimasom na licu, koju samo dobro bolom istrenirano oko kao što je moje može primijetiti…

Da, provaljena si…

"Some people never talk about their feelings, but they've got them, deeper then anyone… other people never talk about their feelings, because they haven't got any" (McCoy govoreći o Tomu Codyju u filmu "Vatrene ulice")

Ne znam što je bilo dodatni razlog, ona pljuvačina je bila još prije 24 sata… mamurluk?... moguće… umor?... vjerojatno… na momente mi se činilo da je upravo dobila neku lošu vijest, kao kad ti prijatelj javi o bolesti u obitelji ili tako nešto… sve to zajedno?... vrag će ga znati…

Iako nisam znao što bi to moglo biti, mrzio sam sebe što sjedim u kombiju u zadnjem redu, iza nje i što ne mogu ništa uraditi kako bih ju oraspoložio… taj kalibar ljudi zaslužuje dobro raspoloženje od svih koji ga okružuju, jer to isto danima tako nesebično daje…

Rekoh, poluglasno: "Nemaš frke, Princezo, tu smo…."