Strip recenzija: Specijal uz godišnjicu kolumne: Druuna

Ljubiteljice i ljubitelji stripa! Prije nekoliko dana kolega je napunio godinu dana postanja svojih recenzija, a evo ovim blagdanskim datumom se to dogodilo i potpisniku ovih redaka. Pred sobom imate kratak osvrt na strip-uradak koji je, odmah je vidljivo, uistinu specifičan i dostojan uvrštavanja u tzv. specijal, iako nije preporučljiv za djecu i maloljetnike, pa stoga, smatrajte se upozorenima. Svojedobno su me neki elementi optužili u komentarima jedne druge recenzije, očito psihološki projicirajući vlastite afinitete, da ovaj naslov koristim za onaniranje, pa, iako to nije slučaj, a kako je Božić vrijeme praštanja i darivanja, omogućujem im ovim putem da to sami urade. Svatko ima svoje načine, pa ne osuđujmo nikoga.

Druuna je heroina sutrašnjice, nositeljica radnje ovog znanstveno - fantastičnog strip - serijala. Njezine temeljne fizičke karakteristike jasno su vidljive iz priloženih preslika crteža. Dakle, tu se radi o mladoj ženi savršenih fizičkih proporcija, visokoj, vitkoj (iako uvelike popunjenoj na strateškim mjestima), duge blago valovite tamne kose, meke i nježne kože i s taman toliko muskulature da joj omogući utegnutost svih dijelova tijela, no ne nauštrb oblosti tamo gdje je to poželjno. Njezin izgled usko je povezan s karakterom, budući da svoju ljepotu koristi vrlo često kako bi dobila što želi.

Ipak, napomenimo kako Druuna nije neka sponzoruša, ni prostitutka, iako često nailazi na takve osude upućene od strane ljudi koji s njom…stupaju u interakciju. Stoga omogućimo ovoj dražesnoj mladoj ženi naš pristup bez predrasuda. Sjećate se, riječ je o budućnosti, ali ne nikakvoj ružičastoj, već post - apokaliptičnoj, prepunoj straha, napetosti, čudovišta i nasilja! Druuna je stanovnica Grada. Grad je sve, i izvan Grada ne postoji ništa. Tako barem tvrde Svećenici, vladajući povlašteni sloj, koji upravlja masama pomoću Vojnika (u originalu Soldiers). Svećenici zapravo podsjećaju više na redovnike, omotani dugim haljama tamnih tonova od glave do pete. Kreću se uokolo u pratnji nekolicine vojnika, sijući strah i prijezir. U njih je zabranjeno gledati i približavati im se, no u sjenama ispod kukuljica naziru se skeletalne konture lica, što im daje nazgul - oliki, ili pak izgled same Smrti, popularnog Sablasnog žeteoca. Autoritet crpe iz, kako tvrde, izravne komunikacije sa samim Gospodarom. Prema Njegovoj, tajanstvenost svećenika je dječja igra. Nitko ga, naime, nikada nije vidio, a živi već stoljećima i obraća se samo njima. Njegove upute su neosporive dogme, monološki zakon, koji svećenici, preko vojnika, krvavo provode po ulicama. Mahom se tiču uputa o življenju s tragičnom epidemijom koja vlada cijelim gradom, dakle kosi cijeli svijet. Ova čudovišna bolest, stručno nazvana Morbus Gravis (a narodski evergreenom „Kuga“), opsjeda ljude, čini ih neplodnima i uzrokuje mutaciju, a prenosi se, naravno, dodirom (koji je najčešće u takvom obliku da i kad ne bi bio zarazan ne bi ostavljao u dodirnutima puno života, a kamo li zdravlja). Mutacije variraju od pojedinca do pojedinca, ovise o stupnju i razdoblju zaraženosti (inkubacija je, pogađate, gotovo pa trenutna), no, u svakom slučaju, zajedničko obilježje je mijenjanje genetske i stanične strukture u vrlo nepredvidljivim smjerovima, koje u konačnici rezultiraju toliko grotesknim i čudovišnim manifestacijama na tijelu da ga dovode u stanje neprepoznatljivosti, a još gora situacija je s osobnošću zaraženih, koji ne samo da više „nisu svoji“ i da su naglašeno agresivni, nego postaju, pokazuje se, bestijalno duševno korumpirani i sadistički izopačeni u seksualnom i kanibalskom smislu. Pravi pakao!


Cherche la femme!

Zato ne osuđujmo Druunu, njezine (seksualne) aktivnosti i ponašanje, jer riječ je o svijetu gdje je jedina misao svakog trenutka svakoga dana u glavi svakog pojedinca kako se očuvati od sveprisutne pandemije, kako ostati živ, kako riješiti dilemu „Jesti ili biti pojeden“. To je mjesto lišeno svake radosti, pa su ljudima dostupne samo one primarne, a kako je oskudica i u hrani i naravno vodi, pogađamo što ostaje. Također, kako kaže Druuna kad vojnici otmu nju i jednu djevojku kojoj netom prije ubiju oca (te je nakon toga grubo iskorištavaju): „Ništa što ti oni mogu napraviti nije gore od onoga što ti mogu napraviti mutanti“. Ključno je preživjeti, pod bilo koju cijenu, a Druuna, eto, bar ne ubija i ne pljačka, već se snalazi iskorištavajući u najpraktičniju svrhu ono što joj je priroda dala (a to nije malo).

Tvorac ove ne toliko promiskuitetne koliko slobodoljubive junakinje je stari lisac talijanskog i europskog stripa, Paolo Eleuterio Serpieri. Rođen je u Veneciji 1944. godine. Još vrlo mlad, seli u Rim na studij arhitekture i slikarstva u sklopu umjetničke akademije na kojoj mu je mentor bio profesor Renato Guttuso. 1966. započinje slikarsku karijeru, no (sirenski) zov svijeta stripa prevladao je i 1975. zapošljava se u talijanskom strip magazinu Lancio Story. Ovdje pada i odluka o potpunoj i bezuvjetnoj predaji čarolijama svijeta stripa. S Raffaeleom Ambrosiom sudjelovao je u nastajanju djela Priča o Zapadu, serije stripova o povijesti tih krajeva, koji su objavljivani u talijanskim strip časopisima Lancio Story i Skorpio. 1980. Serpieri je radio na kolekcijama poput Découvrir la Bible, no također objavljuje i kratke priče za časopise Orient Express, L’Eternauta, i Il Fumetto.


I put a spell on you...

1985. nastupa još jedan prijelomni trenutak: Serpieri izdaje Morbus Gravis, prvi nastavak strip sage o Druuni, koji mu je među poznavateljima i ljubiteljima devete umjetnosti (a rekao bih i većini ostalih) osigurao kultni status. Ukupno danas „Druunin“ opus broji osam svezaka, koji su objavljeni kako slijedi: Morbus Gravis 1985., Morbus Gravis II 1987., Creatura 1990. Baziravši temelje priče na eksplicitnom nasilju i sličnom seksu, kao i na spremnosti tržišta da ih kao takve s guštom prihvati, autor se odlučuje na hard core izričaj u budućim projektima. Što na umu, to na Druunu, te tako u sljedećim epizodama Carnivora 1992., Mandragora 1995. i Aphrodisia 1997. napušta svaki oblik autocenzure te je eksplicitnost još eksponiranija, na, očito, opće zadovoljstvo milijuna čitatelja diljem svijeta. Ne ubije li nas sve skupa neki cenzor, možda se osvrnemo i na njih na stranicama našeg portala. Ipak, posljednji nastavci, The Forgotten Planet i Clone iz 2000. i 2003., opet su nešto čedniji. Serpieri je izdao brojne knjige ilustracija, crteža i skica u kojima je Druuna opet odigrala ulogu njegove muze: Obsession, Druuna X, Druuna X 2, Croquis, Serpieri Sketchbook, Serpieri Sketchbook 2 i The Sweet Smell of Woman (‘Opsesija’, ‘Druuna X’, ‘Druuna X 2’, ‘Croquis’, ‘Serpierijeva knjiga ilustracija’, ‘Serpierijeva knjiga ilustracija 2’ i ‘Slatki miris žene’.


Kadrovi iz stripa

Jasno je vidljivo da je ovaj majstor crteža do samih granica savršenstva dotjerao sposobnost uprizorenja ženske anatomije u svoj njezinoj veličanstvenosti, te ju tako postavio u sam vrh estetsko-vizualnog doživljaja uopće, gdje po prirodi svakako i pripada. Nameće se pitanje je li ju dočarao „iz glave“ ili je pak neizbježno imao akt? Ako jest, tko je ta skoro pa nadnaravna ljepotica? Opet apeliram: ako itko zna više o tome, neka slobodno dopuni komentarom. Ni inače se njegovom stilu ne može prigovoriti: kadriranje i kontrasti su na mjestu, pozadina je jednolična, no to se i očekuje u betonskoj džungli budućnosti, a živa bića (da, čak i nakazni mutanti) odskaču od nje nešto naglašenijim koloritom, na čelu s Druunom, što na njezin lik baca dodatnu optičku karizmu. U drugom dijelu Morbus Gravisa grafički izričaj je vidno precizniji i konture su staloženije. Jedina sitna zamjerka možda je manjak taktičnosti naracije, prisutan tu i tamo, koji stvara osjećaj da ste zabunom preskočili stranicu ili bar sliku-dvije. No, uzmimo da je majstor tako htio dodatno izraziti kaotičnost i sumornost Grada i njegovih stanovnika, što je vjerojatno i bio slučaj. To je u tom slučaju pitanje stila i može biti predmetom kritike samo od strane njemu ravnih (ako ih uopće ima), a ne autora ove recenzije, koji ipak ne može a da ne spomene još jednu nekonzistentnost: U prvom dijelu Morbus Gravisa imamo „bolest“, „Shastara“ i „Jacka“, a u drugom „kugu“, „Schastara“ i „Jocka“. No, riječ je o manje bitnim previdima, pogotovo uzmemo li u obzir da nema niti jednog drugog sličnog nedostatka i da je sve ostalo u ritmu iznošenja fabule riječju i slikom jedinstveno djelo, a ne nastavak nastao dvije godine poslije. Dakle, realno i objektivno gledajući, Druuni i stilu njezina autora nećete naći manu, čak ni kad je ugledate na PC-ekranu (ha-ha). Naime, dakako da postoji i video-igra Druuna: Morbus Gravis, a pustolovine naše erotične heroine prodane su u preko milijun primjeraka i prevedene na 12 jezika! Očekujemo film…

Grad je podijeljen na nekoliko razina, a svaka od njih na brojne sektore. Na najvišim razinama žive odabrani, oni koji uspiju sačuvati tijelo i duh čistima živeći u slijepoj pokornosti svećeničkoj kasti i njezinoj vojničkoj željeznoj desnoj ruci. U medicinskim centrima vrše se redovite mjesečne provjere građana. Gore spomenuti „čistunci“ imaju čast biti poslani gore, a zaraženi se bacaju na donje razine kako bi se izbjegla daljnja kontaminacija zdravih i bar donekle hranjenjem umirilo mutante. Ipak, to uspijeva samo djelomično, jer u zadnje vrijeme mutanti sve više upadaju na više razine, penju se u potrazi za hranom i iživljavanjem, a Grad pogađaju i sumnjivi potresi. Goleme mehaničke i ine instalacije i građevine od kojih je sazdan, kao da se tijekom tih potresa premještaju same od sebe, mijenjajući lice Grada.


U razdjeljak te ljubim...

U takvom dramatičnom trenutku, zatičemo Druunu kako u tišini svoga doma lista knjigu, čiji ulomak počinje opisom nekog krajobraza. Budući da u Gradu nema ni vlati trave, a kamo li stabala ili, ako ćemo pošteno, ičeg prirodnog uopće, teško joj je pratiti radnju te se radije prepušta sanjarenju, bježeći u svijet mašte, što joj je i inače čest običaj (u takvom svijetu, možete li joj zamjeriti?). Ova letargičnost primjetna je tijekom cijele epizode, a autor često kroz Druunu parafrazira lik Scarlett O'Hare (naslov filma nećemo spominjati jer ga nema u obliku stripa; ili možda ima?), odnosno njezinu čuvenu frazu: „Mislit ću o tome sutra…“ Tko od nas nije bar jednom (dnevno) to rekao? Iz snatrenja ju budi siktanje i grgljanje njezinog dragog, Schastara. Čudno glasanje je logičan slijed činjenice da je jadnik već dobrano kontaminiran Kugom, te više liči na križanca hobotnice i žabe krastače nego na čovjeka. Nesebična Druuna, koja jedino njega istinski, dakle I dušom I tijelom, voli, kreće u akciju nabave seruma. Serum je jedini poznati učinkoviti lijek protiv Kuge, no mana mu je da djeluje relativno kratko te se nakon prestanka djelovanja bolest, odnosno tijelo zaražene osobe, vraća na staro. Dobro je što prevenira mogućnost zaraze zrakom, no nedostatak što se ne može koristiti kako bi se preduhitrilo pokazivanje simptoma, jer u tom slučaju dolazi do nuspojava, gadnih koliko i sama bolest.

Napredovanje bolesti i tiranija vladajućih prisutni su iz sata u sat te Druuna ni ne zna da je sektor kojim prolazi putem do medicinskog centra zatvoren. Ovdje svjedoči hvatanju zaraženika, te vezivanju istog za noge i spuštanju naglavce kroz kanalizacijski otvor u donje razine, koje provodi četa vojnika pod nadzorom svećenika. On ne propušta priliku narediti Druuni da mu pokaže poprsje kako bi se „uvjerio da uistinu nije zaražena“. Zagonetni čovječuljak joj pristupa nudeći otkriće prečaca, začudo bez traženja seksualne protuusluge. Ipak, da bi lakše preplivala podzemno jezerce koje će ju dovesti na drugu stranu, Druuna, dakako, mora skinuti svu odjeću, kako bi „lakše plivala“. Na drugoj strani dočekuje je hermafroditski mutant Mutant i njegova horda napaljenih mutiranih potomaka-partner(ic)a, osobito oduševljenih pojavom Druune (a tko ne bi bio?). On joj objašnjava kako je Schastar „radio za njega“ i otkrio strašnu istinu koja je dodatno pogodovala njegovu psihofizičkom slomu i razvoju bolesti. Ta se istina tiče svećenika i Gospodara, a na Druuni je da je otkrije, spašavajući Schastara. Na povratku iz Mutantova brloga, Čovječuljak, vjerovali ili ne, vraća Druuni odjeću i čak joj spašava život u žestokom okršaju s mutiranim čudovištem iz jezera.

Sad Druuna već stvarno mora požuriti do medicinskog centra, gdje ju čeka „uobičajena grupa istih idiota koji se naivno nadaju da će stvarno dobiti obećane dodatne porcije hrane i seruma“. Red je sličan onima na blagajnama našeg zeleno-crvenog trgovačkog giganta, no Druuna uspijeva šarmirati, ovaj put samo razgovorom, časnika (ima dvije strelice okrenute vrhom prema dolje na ramenu, poznavatelji činova, molim, dopunite me) koji pazi na red u redu (he he), njezina znanca Jacka, koji ne propušta priliku izgrditi je što više ne dolazi k njemu „iskazivati prijateljstvo“. Časkajući u redu sa čudnom ženom punk-stylinga, ispostavlja se da je spomenuta također mutant u poodmakloj fazi, koja uspijeva zaraziti i jednog od prisutnih vojnika, pa smo svjedoci još jedne ružne scene ispadanja dijelova tijela, mrcvarenja i sličnih divota. Druunu sumnjiče da je i sama mutantica, budući da je razgovarala (sve rjeđa pojava u ovom otuđenom, paranoičnom društvu) sa zaraženom punkericom no ona se poziva na poznanstvo s doktorom Ottoneggerom, iz čijeg dijaloga s našom heroinom dobivamo nešto bolji uvid u njezin profil ali i dojam kakav površno ostavlja na ljude koji je (ne) znaju: “Druuna… izluđuješ me… Stvarno si loša… Čini mi se da ti se sviđa biti prostitutkom…/Da, sviđa mi se, ali samo s ljudima koje ja izaberem./Da, znam. Voliš kršiti zakon. I ne zabrinjavaš se oko toga. Izgleda da ništa ne može povrijediti tvoje savršeno tijelo. Zbilja nevjerojatno.“ Ovdje cjenkanjem i posebnim analnim metodama Druuna uspijeva „ižicati“ čak osam doza seruma umjesto jedne, no sve to vidi i skriveni špijun… Dobar glas daleko se čuje, te Druunu putem kući napadaju dva razbojnika, od kojih ju jedan prisiljava na oralni seks. Uvjerava ih da kod kuće ima još doza, no tamo ih dočekuje Schastar i ubija. Uzevši serum, on se vraća se u normalu, iako već jako oslabljen. Serum na njega djeluje tek toliko da ga nakratko vrati u ljudsko obličje,a ni to u potpunosti, pa dugim ogrtačem pokriva ljuskavo-ljigave pipke koji mu izlaze iz ramena. Kuga uništava cijelo tijelo, pa nije pošteđen ni mozak i tek s teškom mukom i nakon duže vremena, Schastar Druuni na njezin upit o velikoj tajni koju je otkrio objašnjava kako ga mora slijediti dok još nije prekasno.


Barbarella i Drunna

Putem nailaze na barikade, jer su vojnici opet zatvorili jedan od sektora. Prisiljeni su ići drugim putem, opasnijim, gdje se suočavaju s mutantima i vojnicima, ali i s Schastarovom zvjerskom drugom osobnošću, koju je stvorila Kuga: kada vidi krv, ne može se kontrolirati te kao pravu poslasticu doživljava srca neprijatelja i konzumira ih, kako to već zaraženi rade, vjerojatno zbog visoke prokrvljenosti tog vitalnog organa. Uspijevaju ući na željeno mjesto, no time i mi dolazimo do mjesta gdje bi daljnje izlaganje osnova radnje prijetilo kvarenjem iznenađenja koja nam autor sprema, a koja se redaju već od zadnje trećine prvog dijela Morbus Gravisa. Oba, kako je već naznačeno, čine sadržajnu cjelinu, odnosno jednu epizodu, no da vam ne otmemo čar otkrivanja, pročitajte i sami strip i njegov nastavak. Razjasnite mrežu koja povezuje aktere priče, Mutanta, Čovječuljka, doktora, časnika; saznajte postoji li život izvan Grada i kakav je, koja je tajna misterioznih i zlih svećenika te ima li uopće nade za ovo malo ljudi što je uopće preostalo od čovječanstva! Hoće li Schastar prevladati bolest te hoće li Druuna s obzirom na svoje navike zaraditi neku novu i kakva je uopće njezina uloga u ovim prijelomnim trenucima za ljudsku rasu? Otkrit ćemo vam da vas u drugom dijelu epizode, Morbus Gravis II, očekuju prizori s još više odnošaja, akcije i otkrivenih misterija. Druuna upada u šake vlastima, pa ju između ostalih iskušenja očekuje bičevanje od strane sadističke čuvarice, čija muškobanjatost ju ne priječi da ima još raskošnije poprsje od same Druune, ukoliko je to uopće moguće. Imat ćete priliku i vidjeti Druunu u „drevnim“ halterima i pripadajućim čipkastim dodacima. Doživjet će i ultimativno iskušenje: silazak u sam Pakao! Ne baš u Danteovom stilu, ali i podzemni nivoi Grada nisu daleko od tog uprizorenja, često su i gori. Zašto, prosudite sami!

U Druuni se skriva više nego što bi se reklo na prvi pogled. To su poruke o nužnosti preispitivanja nas samih: što bismo učinili u Druuninoj situaciji? Bi li se naši moralno-etički kriteriji snizili? Bismo li bili spremni na sve da preživimo? Bi li nas zadovoljavanje primalnih instinkta (jedino) održalo na životu? Te koliko smo od toga svega udaljeni danas? Manje no što mislimo. Problematika nepraštajuće zaraze odzvanja nam u uhu pogotovo ovih dana kad nas „kose“ različite nabildane hunjavice životinjskih epiteta, koje, ipak, završavaju i tragično, pogotovo po one kojima medicinska skrb nije dostupna, bar ne u mjeri u kojoj je to nama. Serpieri donosi zastrašujuću viziju budućnosti: (umjetno stvoreni) virusi konačno mutiraju i postaju pogubni. Manje je važno hoćemo li, ili naši potomci jednog dana, postati čudovišta ili ne. I „obična“ smrt je dovoljno zabrinjavajuća.

Druuna je u stripu često obnažena, čak joj u jednoj prilici Čovječuljak (inače najduhovitiji lik) sarkastično pita: „Jesi li alergična na odjeću?“; u sigurnosti svoga doma nosi tek tange. Budući da je najčešće naga (ne biće iz indijske mitologije ili HOMM-a, nego žena bez odjeće), a i često se žali na nesnosnu vrućinu, čitatelj(ica) si postavlja pitanje, u svjetlu nedavnog kopenhaškog summita svjetskih glavešina, je li u njezinom vremenu globalno zatopljavanja dobilo bitku, i koliko je borba uopće trajala. Koliko će trajati naša, i još bitnije, hoće li uspješno završiti?

No, od svih tih prirodnih i tehnoloških katastrofa, najteže pada poraz ljudskog dostojanstva i sociološke empatičnosti (da ne kažem društvenog suosjećanja) i savjesti. On je vidljiv u trenutku kad shvaćamo da su prava čudovišta ne nakazni, agresivni, čudovišni mutanti, već sami ljudi, oni „normalni“ i „zdravi“. U prizoru Druuninog i Schastarovog traženja sadržaja velike tajne koja ga je potresla na njegovim istraživanjima u nižim razinama, kad vojnici blokiraju izlaz iz jednog sektora, s krive strane barijere ostaje supruga jednog od muškaraca koji su uspješno evakuirani. Ubrzo ju sasvim blizu zaštitne ograde napada čudovište, i na sljedećoj slici vidimo krupni plan ljudskih lica i njihove komentare: „Mnnh… Pogledajte ovo!/Kakva drolja, čini se da joj se sviđa!/Sranje!Što to radi? Sodomizira ju!/Mhhh… Tako je opsceno!/Prvo ju je silovao, zatim razderao na komadiće i pojeo!“ Lica su im pri tom ozarena, zabavljena. Do takve mučne, neprirodne i za svaku osudu reakcije bi mogla evoluirati sve raširenija navika snimanja te zatim reproduciranja tuđeg seksa i fizičkih obračuna, mučenja životinja, prizora osakaćenih i zapaljenih tijela, mrcvarenja i iživljavanja, te neobećavajuća rezigniranost ili čak zainteresiranost gledatelja takvih materijala.

No, ne tužimo i ne dužimo! Pustolovine ove razigrane pra-šukun-praunuke bake Slavice na nama razumljivim jezicima naše tržište je doživjelo kasnih 80-ih, u kolor izdanju A4 formata tvrdih korica, kao zajednički projekt Dečjih Novina iz Gornjeg Milanovca i Marketprinta. No i tada je obuhvaćalo samo Morbus Gravis storiju u njezina dva dijela, koje možete prelistati (ili posuditi uz učlanjenje u Udrugu ljubitelja stripa STRIPOS Osijek) u strip-knjižari Leonardo u Osijeku, o kojoj smo već javljali na portalu. Hrvatskoga izdanja Druune, barem zasada, nažalost nema. Sa željom da će izdavači (a i vi) prepoznati umjetničku vrijednost ovog vizualno besprijekornog djela, te sa iskrenim lijepim željama za nadolazeće praznike, pozdravljamo vas do slijedeće godine, drage čitateljice i čitatelji!



Pratite i u sljedećoj godini strip recenzije najnovijih dostignuća devete umjetnosti ali i starih legendarnih priča iz svijeta stripa na vašem omiljenom portalu!

Sretan vam Božić i Nova Godina!

Autor teksta: Ivan Trenkl - Krajken