Sudjelovanje u postojanju

Nekadašnje kaldrme, zamijenile su asfaltne ceste i na konjima nitko više ne kreće na put. Izmijenila se i Drava. Nekada divlja rijeka, polako ali sigurno, pripitomila se uz tebe, moj grade, i sve je izglednije da će jednog dana teći kroz samo tvoje središte. Ovako na to gledam, prosječan ljudski vijek manji je od jednog stoljeća, a prosječna starost grada poput tebe, desetak i više puta je veća.

U prošlosti je postojala jedna vrsta opuštanja, kako materijalna tako i ona intelektualna, koja se rasipnim ponašanjem bezbrižno izležavala u nama. Vremena su iza nas i danas je drugačije. Nastupila je, kao posljedica privremene materijalne oskudice, intelektualna nerješivost zapleta koja nas dovodi do zida iscrpljenosti. Zbog toga poput noja zabijamo u pijesak glavu. Iskreno rečeno, postali smo nemoćni i malodušni, otuđeni i bezosjećajni, a svaki pomak nam se čini neostvariv.



Neoprostiva je bezvoljnost koja polako ali sigurno prerasta u bezizlaznost. Pogotovo što izaziva nezainteresiranost za ljepotu i dobrotu, kraj kojih svakodnevno prolazimo i koje nam nude svoj osmjeh. Nada nam stalno pruža dlanove povjerenja. Između raznih primjera naše bahatosti svakako treba spomenuti gubljenje razloga vjerovanju da će se sve na kraju dobro završiti. A kakav nas kraj čeka? Kako koga. Uglavnom, neprekidno maštamo izvan vlastitih želja i mogućnosti. Pa opet, kada se stvari zbroje, ne možemo jedni bez drugih, niti jedni protiv drugih, jer sami bez ikoga, postajemo napušteni gradovi u kojima nema više života. Imamo dušu koja nam u potpunosti pripada. U dovoljnoj mjeri s njom raspolažemo da bi se dobro osjećali, ali isto tako i ona nas smatra svojom, pa se ponekad zajedno vrtimo u krug. Ti imaš svoju dušu, koja u cijelosti pripada tebi, ali jednim dijelom i nama prilazi. Razumijemo se, iako s vremena na vrijeme dolazi do nesporazuma. Javlja se potreba za razgovorom. Za slušanjem i razumijevanjem. U svakom slučaju, nemamo često prilike nekome iskreno se požaliti. Uglavnom, najčešće sebi kao svakodnevnim sugovornicima ili tebi povremenom slušatelju naših jadanja. Da bismo pokazali koliko smo vrijedni trebamo razmišljati o svom životu. To je najkorisniji od svih poslova, jer samo tako ćemo najbolje upoznati sebe. Ne smijemo si oduzeti pravo na njega. Nitko i ništa nas ne smije zaustaviti u nastojanju da pronađemo put i način kako ćemo nastaviti dalje.

Međutim, što ako ne vidimo izlaz? Ako nam se magluština uvukla u oči? Što ako ljubav prema nam samima ne razdvoji dan od noći i bespomoćno zalutamo po našim ugašenim svjetonazorima? Kako zaustaviti gušenje i ovakva pitanja gurnuti u provaliju? Jednostavno, moramo progovoriti i suočiti se. Pomoći sebi i drugima, a ne bježati i brisati tragove za sobom, jer smo zapamćeni tamo gdje smo jednom bili. Nije važno je li to po dobru ili zlu, naše sudjelovanje u postojanju je upisano.

Davno sam promatrao guštera kako pokušava prijeći preko zida. Uspio je, ne znam nakon koliko pokušaja, ali je uspio, nije odustao. Istina, mogao je to učiniti na lakši način, obići čitav zid. Njemu je bio važan cilj, a nama je uložen trud mjerilo naše snage, jer upornost izaziva sigurnost u nama, a ona stvara osjećaj sposobnosti i tako u nedogled. Ne smijemo se u tome izgubiti. Ti nas stoljećima susrećeš i dobro znaš kako smo na tvojim ulicama ponekad mrzovoljni, a ponekad se i ne primjećujemo. S druge strane, svjedok si uloženog znanja i našeg truda koji te čine takvim lijepim i velikim. Zato se upinješ, jer želiš biti primijećen. Svjestan si da ćemo zastati i prepoznati sebe u svemu tome.



Tekst: Zal Kopp