Zaslužena veličina

Svaki dan kad otvorim prozor, prozor svoje duše, moj lega, s tisućama pitanja poletim prema tebi. Značenje misli u kojima sam znatiželjan, pred tobom poprima vjerodostojne obrise smisla. Želim okusiti tvoju zasluženu veličinu, pa neprestano pružam ruke i tražim uzroke. Uvijek nesebično nudiš odgovore i strpljivo ih slažeš u moje srce, baš kako meni odgovara, ali ipak, kad god dođem na obalu Drave, pa ugledam tvoje široke modre oči, sa neke začarane visine spusti se na mene radoznalost i počne me proganjati bezbrojnim pitanjima.

Tvoj bijeli osmjeh kojim uporno štitiš sve ove dane i noći u kojima koračam tobom, čini mi se, ponekad poprima maglovite obrise. Ne znam je li to neznanje ili želja da te što bolje upoznam, ali moji razlozi su opravdani, ustrajavam kao ti i vješto izbjegavam zamke trenutaka koji mogu dovesti u pitanje moje odluke. Zato me gledaj dok ploviš mojim mislima, moj grade. Promatraj kako putujem i žurim na posao. Možda ću ti se ponekad činiti nestvarnim, ali u meni siguran postojiš. Osjećam te kao bezvremensko kretanje života.

Otkad slušam tvoje tisućljetno iskustvo kako vješto progovara o svakodnevnom životu, otkad u njemu sazrijevam vođen tvojim brižnim savjetima, osjećam se ispunjen i presretan što mi toliko nudiš svog neprocjenjivog bogatstva. Pa ipak, umjesto da se prepustim i uživam, ne mogu a ne pročeprkati po tom sjaju i malo zaviriti u samu tvoju unutrašnjost. Od čega si sazdan!? Od kakvog materijala je tvoja uporna opstojnost s kojom me čuvaš? Tko su ljudi koji su prije mene hodali tvojom dušom? Svi su oni svojim duhom uveličali i trajno pronijeli svijetom tvoje ime.

Obična kava u restoranu ili čitanje novina, vožnja tramvajem ili kupovina namirnica, sve se odigrava pod tvojim budnim okom. Štitiš i nudiš sebe, ne kao obično utočište, već kao razigranu toplinu mirisnih osjećaja. U svakoj kući, u svakom stanu, dvorištu ili ulici, ti si taj koji daješ. Za svakoga imaš vremena i svakome su tvoje ulice širom otvorene. Bez tebe, bili bismo prepušteni strahu i nesigurnosti.

Pripadam generaciji koja je naučena uživati tvoju dobrotu i kojoj si s dubokim obzirom ublažio nesigurno vrijeme. Zato što sam osjetio zabrinutost u tvom pogledu, znam kako si me odgojio i sačuvao moj mir. Ne bi od mene bilo pošteno ne priznati moju naklonost prema tvojoj ljepoti. Lagao bih kad bih sakrio ljudske slabosti koje nosim u sebi. Ali tebe ne treba to brinuti. Ti koji si me istinski prihvatio dobro razumiješ moju potrebu za istraživanjem najmanjih pora tvoga disanja.

Dublje sam zagrebao po površini tvoje kože, jer nisi uvijek raspoložen za razgovor. Do sada si se mogao nebrojeno puta uvjeriti u moju odanost i poštivanje nasljeđa koje si mi povjerio. U svakom slučaju dok sanjam, sanjat ću kao kad smo se prvi puta sreli. Tad si me poveo širokim stazama tvojih modrih očiju, štiteći moje znatiželjno čelo, hladovinom svoga osmjeha.

Tekst: Zal Kopp