Dvostruko prisutni u tebi

Na oslikanim platnima beskrajne mašte, bezvremenska glazba boja, plesom svjetla i sjena, pokazuje san našeg prostora i vremena. Najsigurniji smo kad se krećemo istančanim potezima svojih misli. Stižemo u svaki kut osjećaja i slikama ugađamo naše želje. Slike oduvijek postoje u nama. Oživljavamo ih na poseban način i s njima istovremeno postajemo najmanje dvostruko prisutni u tebi. Na mjestu kojem jesmo i onom koje u sebi doživljavamo. Dostupni smo na moru i pod strehom, kraj gorostasnih planina i bezbrižno nasmijanih suncokreta. U slikama smo avanturisti istraživači, najljepši ljubavnici, neshvaćeni umjetnici i moćni graditelji. Pripadamo zvijezdama i njihovim visinama. Okupani suncem i zarobljeni u neprohodnoj magli, sve smo i svugdje prisutni.

Kada slika na platnu, konačno postane uokvirena i pokažemo svijet, koji smo po vlastitoj mjeri vješto oblikovali, mi u stvari svjedočimo sami sobom. Umijeće našeg unutrašnjeg govora nije slabašan glas, kao onaj svakodnevni s kojim prikrivamo svoja istinska stanja. Prilikom takvog izražavanja svjedočimo o prolaznosti i sadašnjosti, a ujedno budućnosti dajemo do znanja da smo znalci zanata s kojim poprilično dobro vladamo. Djelovati razigranom slobodom, prava je umjetnost poklanjanja vlastitog pogleda mnogobrojnim očima i prvi je znak snalaženja u svijetu kojem sebe predstavljamo.

Pogled je prozor kroz koji naše misli izlijeću i odlijeću tamo gdje želimo biti. One traže inspiraciju i ne priznaju uvijek sirovu stvarnost. Ne poklanjaju previše pažnje na ograničeno i poznato kretanje. Za njih su opipljive točke naših dodira mnogostruko značajne. U paleti doživljaja, misli mijenjaju atmosferske prilike i okus vremena. Ako su izražajne i jake, po svojim pravilima izmjenjuju dan i noć, pa tako s njima i ne moramo pokisnuti prilikom bijesa neba. S druge strane, neprilagođene i često nenavikle na ustaljena ponašanja razuma, misli pokušavaju izboriti mjesto pod suncem. Ponekad zbog toga luduju a pokatkad jednostavno, povuku se i ušute. Prihvaćanje igre kroz koju nas od samog početka vode, oni u koje imamo najviše povjerenja, uglavnom je najlakši put. Međutim, toliko nas je puta iznevjerila prepoznatljiva igra pokreta, da smo prisiljeni izboriti se sami za zasluženu nagradu.

Stalno smo svjedoci preslikavanja već naslikanog. Imamo osjećaj kako nas život, s kojim uglavnom nismo zadovoljni, nepravedno drobi. Zato smo skloni preslikavanju, jer mislimo da naš original nije pravi. Neprestano krivotvorimo ponašanje i navike. Odijevamo se osmjehom koji nam ne pristaje. Izmišljamo razloge s kojima nesvjesno koračamo ulicama, sjedimo u parkovima i zalazimo na nepoznata mjesta. Želimo biti viđeni a ne prepoznatljivi, ne izvorni i posebni. U tom spektru bezidejnih lutanja prilazimo nečemu što nam ne pripada i što ni po čemu ne govori tko smo, odakle dolazimo i kome pripadamo.

Naša lica na tvojim beskonačnim ulicama nude slikarska platna života. Kao u galerijama, poklanjamo ti sitne poteze kista, jer su tvoje ulice usmjerene u život i zbog toga u tebi prepoznajemo nadu za naš slabašni ljudski mrak. Blagonaklono te gledamo u svakodnevnom sivilu, a ti se raduješ i uživaš kao neprekinuta nit duginih boja našem snu.

Otkrivamo zajedno s tobom, dugo skrivanu tajna našeg talenta, s kojom smo se stidljivo napokon dosjetili pojaviti pred tobom. Itekako dobro znaš da smo drugačiji za stolom i da je primjerenije kad zalutamo, nego kad se izgubimo u bespućima uputa i pravila. Potreban si nam, jer naš duševni mir ne priznaje birokraciju propisanih pravila života.


Tekst: Zal Kopp