Gost priča: Trenutak života

Uvijek oko Božića sjetim se Dambe. Sjetim se birtije Jadran na Gajevom gdje sam prvi i zadnji put sjedio s njim dok smo ispijali kuhano vino za hladnog predblagdanskog popodneva devedeset i sedme.

Toga dana sam ga kao i obično sreo oko pije kako pokušava pronaći pokoju kunu pod klupama za komad kruha i pokoje pivo. Kao i uvijek bio je tužan i sam. Uvijek me dirnula ta slika, ali tog utorka posebno. Prišao sam mu, ubacio par kuna u džep starog kaputa i pitao želi li skočiti do Jadrana da se malo ugrijemo. Gledao me u nevjerici i nekakvom strahu, nenaviknut na bilo kakve socijalne kontakte a posebno ne na ovakve ponude. Dok me odmjeravao i razmišljao o odgovoru, ja sam promatrao njegove velike smeđe oči koje su skrivale najtužniju priču koju sam ikada čuo. Promatrao sam prljavo naborano čelo koje se ukazivalo ispod masne raščupane sijede kose. Promatrao sam veliki rumeni nos i sijedu bradu staru par tjedana. Promatrao sam mršavo, izmučeno tijelo ispod kariranog kaputa, koji je izgledao starije od mene. A Damba je izgledao dobrih desetak godina starije nego što je bio. Podsjetio me na bezbrojne klošare i pijance koje sam svakodnevno sretao u pariškim metroima i pod mostovima Sene. Što sam stariji i u Osijeku ih nekako srećem sve češće... Tada je promrmljao nešto sebi u bradu potvrdno klimajući glavom i krenuli smo prema Jadranu.

Sjeli smo za stol kraj poker aparata i naručili cugu. Izvadio je zgužvanu kutiju Opatije i Dravine šibice, te me paleći pljugu upitao zašto ovo radim. Tada sam i sam počeo tražiti cigarete i upaljač kupujući vrijeme za odgovor kojeg nisam znao. Nisam mu mogao reći da sam mu htio pomoći jer su blagdani pa eto želim učiniti neko dobro djelo. Tada bi se osjećao još jadnije. Nisam mu mogao reći da sam usamljen i htio sam s nekim otići na cugu, pa budući da nisam našao nikog od ekipe, odlučio sam popiti nešto sa nepoznatim klošarom. Tada bi se osjećao poput kurve. Nisam mu mogao reći ni da sam ga pozvao zbog toga jer me zanima kako živi i kako je postao klošar. Tada bi vjerojatno pobjegao. Rekao sam mu da mi je jednostavno došlo. A istina je bila negdje između svega toga.

Nakon što smo s konobaricom malo razglabali o vremenu upitao me čime se bavim. Kako sam bio sportski novinar, sljedeća tema nam je postao nogomet. Prvo večerašnja utakmica Lige prvaka između Juventusa i Manchester Uniteda i neslaganje oko toga tko bi trebao dobiti utakmicu. Ja sam još od ere Platinija navijao za Staru damu, a on za Manchester od one tragedije Busbyevih beba u Munchenu pedeset i osme. To nas je zbližilo. Više nismo bili dva nepoznata svijeta, već prijatelji po nogometu. Nakon što smo uz još par rundi prošli kroz većinu finala Lige/Kupa prvaka, Damba je počeo pričati o NK Osijek kojega je prvi put gledao kada je posljednji put nastupao pod imenom Proleter. Govorio je o Glaseru, Rupniku, Gucmirtlu, Luksu... A tada se sjetio i posljednje utakmice na kojoj je bio. Devetog listopada devedeset i treće Osijek je izgubio 2:0 od Belišća. Nedugo nakon toga mu je umrla supruga. Suznih očiju ispija posljednju kap vina iz šalice i tu počinje njegova priča.



Mirjanu je upoznao sredinom osamdesetih, kada su već oboje imali preko trideset i pet godina. Bila je konobarica u jednom kafiću u Divaltovoj kojeg više nema. Baš kao ni Mobilie u kojoj je tada radio. Bila je to prva žena s kojom je poželio provesti ostatak svog života i osnovati obitelj. I učinio je to. Vjenčali su se nakon godinu dana i živjeli neko vrijeme skromno, ali sretno u njegovoj obiteljskoj kući nedaleko kafića u kojem je Mirjana radila. Jednog proljetnog popodneva osamdeset i osme je po dolasku kući s posla na stolu ugledao Mirjaninu poruku da dođe do kafića čim stigne. Bez razmišljanja je otrčao tih stotinjak metara i za šankom ugledao Mirjanu koja je blistala kao nikada do tada. Potrčala mu je u zagrljaj i šapnula vijest koja je taj dan učinila najljepšim u njegovom životu.
Bila je trudna.

Sljedećih mjesec dana su proveli razmišljajući o tome gdje će smjestiti dječji kutak, pošto posebne sobe nisu imali, o spolu, imenima... Znao je da sada ima sve u životu!

I dok je tako jednog dana na poslu čekao kraj radnog vremena razmišljajući o tome kako želi sina i o njegovoj prvoj utakmici na Gradskom vrtu kada ga je naglo prekinuo Marko, jedan od stalnih gostiju Mirjaninog kafića, vičući: „Damba, dođi brzo! Mirjana je u bolnici.“. Pogledao ga je u šoku: „Šta, kako, kako je? Što se dogodilo?“. Marko mu je, sada već putem prema bolnici, opisivao što se dogodilo: „Došao sam u kafić negdje oko podneva. Još s ulaza sam primijetio neke likove u radnim odjelima za šankom kako se žestoko prepiru oko nečega. Bili su već dobrano pijani. Sjeo sam u separe i Mirjana je došla uzeti narudžbu kada su se potukli. Najednom su poletjele čaše, pepeljare, boce, pa i stolice. Jedna od njih je pogodila Mirjanu kada je krenula prema šanku. Pala je na pod i oni su u tom trenutku stali. Ja sam pozvao hitnu i muriju i odmah krenuo po tebe. Ne znam što je bilo dalje.“. Damba je samo šutio dok nisu stigli pred bolnicu. Izjurio je iz auta bez pozdrava i trčao prema traumi. Zaustavio je prvog doktora na kojeg je naišao, objasnio mu o čemu se radi i pitao kako mu je žena. Doktor ga je smirivao, rekao je da se ne brine, da će sa Mirjanom biti sve OK. I onda rekao nešto što će mu zauvijek promijeniti život: „No, nažalost, imala je spontani pobačaj.“. Srušio se na pod, baš kao što mu se cijeli svijet u tom trenutku srušio. Bio je to njegov prvi veliki životni knock-out. Nakon što je malo došao sebi, upitao je doktora gdje je Mirjana i može li ju vidjeti. Ovaj mu je objasnio da je doživjela veliki šok i da ju sada ne smije uznemirivati jer se mora odmoriti, te neka dođe sutra. Te noći nije oka sklopio razmišljajući što da kaže Mirjani kada ju vidi. Znajući da nema riječi koja može popraviti sadašnju situaciju. Čim je svanulo otišao je u bolnicu gdje je zatekao Mirjanu iscrpljenu od plakanja. Pokušao ju je tješiti govoreći da je najvažnije da je ona dobro, da još uvijek imaju jedno drugog, da će jednog dana dobiti dijete, da će sve biti u redu... Iako ni sam nije u to mogao vjerovati. Nakon par dana Mirjana se vratila kući i pokušali su nastaviti sa normalnim životom, no ništa više nije bilo kao prije. Nije bilo sreće, nade... I sami su se počeli nesvjesno udaljavati jedno od drugoga, zatvarati svako u sebe.

Uskoro je počeo i rat. Damba je kao dragovoljac proveo par mjeseci na Biljskoj cesti gdje je i ranjen. Otprilike u isto vrijeme Mirjana se razboljela. Na front više nije odlazio već se, nakon što su zvuci vrelog čelika malo utihnuli, vratio u Mobiliu. Budući da su plaće postajale sve manje i neredovitije morao je početi i raditi nešto sa strane kako bi preživjeli, a Mirjani je bilo sve gore. Uskoro je kao višak dobio otkaz u firmi, a par tjedana nakon toga, u ranu zoru dvadeset i prvog listopada devedeset i treće, Bog mu je uzeo i ono posljednje što je imao – Mirjanu.

A njega je tada počeo uzimati đavo, koji mu se ukazao u obliku alkohola. Sve je više pio, a sve manje radio i ono malo poslova koje je uspio naći u fušu. Uskoro su se počeli gomilati neplaćeni računi. Prvo je ostao bez struje, pa bez grijanja, dok na kraju nije ostao bez kuće. I tako se sada nalazi tu gdje je danas.

Konobarica i ja ni ne pokušavamo sakriti suze bezuspješno tražeći riječi koje ne dolaze. Umjesto nas sa radija se čuje davni hit Brende Lee „I'm sory“. Tada se Damba ustaje govoreći kako mora ići i zahvaljuje mi na svemu, te kako mu je drago da je imao prilike nekome ispričati svoju priču i kako već dugo nije ni sa kime uopće razgovarao. Sjećam se kako sam mu na rastanku rekao kako ću ga potražiti na piji ovih dana. Ja sam ostao popiti još jedno piće i pogledao na televizor gdje su Juve i Manchester već počeli utakmicu. Te večeri sam i ja navijao za Crvene vragove.

Sljedećih par dana sam intenzivno razmišljao o Dambi i njegovoj priči. Počeo sam razmišljati i o svome životu i kako se sve na brzinu može okrenuti za 180 stupnjeva, kako je samo par nesretnih trenutaka potrebno da se možda i ja jednoga dana nađem na njegovom mjestu. I svakoga jutra sam si govorio: „Danas idem do Dambe!“. No svakoga dana sam to odgađao za sutra iz straha što mu reći, kako se postaviti? Dok jednog jutra nisam ugledao u crnoj kronici: „Smrznuo se osječki beskućnik Damir Matasović“. Bacio sam novine na stol prolivši kavu i počeo nervozno psovati po sobi, proklinjući i Boga i vraga i samoga sebe. Nakon što sam se malo primirio, uzeo sam natrag novine i pročitao cijeli članak. Našli su ga jučer u zoru na klupi za rezerve pomoćnog igrališta Elektre. Nisu znali da li je umro od zime, alkohola, samoće, tuge... Vjerojatno je bilo sve to zajedno, pa i više.

Od tada si svake godine u ovo predblagdansko vrijeme govorim kako ću na Badnjak otići u jedan od onih velikih trgovačkih centara koji su se nakotili u Osijeku u zadnje vrijeme i nakupovati hrane i kolača koje ću odnijeti u Pučku kuhinju. No što se Badnjak više bliži to sam sve više zaokupljen nekim drugim stvarima i zaboravljam na to obećanje samom sebi. Zaboravljajući pri tome koliko je malo potrebno da sljedeći Božić i sam provedem u toj istoj Pučkoj kuhinji tražeći nekoga kome bih mogao ispričati svoju priču.

Dario Fabijanac

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::