Pismo iz Hrvatske

Dragi Abhishek,

Proslo je vec skoro tjedan dana kako sam dosla kuci na praznike. Vrlo kratko mi je trebalo da shvatim kako se, zapravo, malo toga promijenilo. I kako, zapravo, tek sada puno toga vidim drugacije.

Kao sto znas, Osijek je, u indijskim razmjerima, mali grad na istoku Hrvatske. Imamo tek oko sto tisuca stanovnika, ili 1 lakh kako vi tu kolicinu nazivate u Indiji. To je otprilike jedna desetina najveceg sluma u Bombayu ili tek 0.02% svih ljudi koji dnevno prodju kroz Victoria Centralni Kolodvor. Znam, smijesno.

Osjecke ulice su ciste i pune zelenila. Ugodno je setati se po ulicama grada, osobito sada kada je rano proljece. Imao si pravo, uzasno je hladno. Izvlacim iz ormara roditeljske kuce neke zaboravljene jakne, salove i zatvorene cipele. Malo se neobicno osjecam jer osam mjeseci nisam nosila nista do japanki i sandala. Mozda mi malo i nedostaje indijskih 35 stupnjeva. Da nam je pomijesati ovu i onu temperaturu, dobili bismo jednu taman ugodnu.


Danas sam isla autom do centra. Zacudila me je prometna policajka na jednom od krizanja koja je energicno zvizdaljkom regulirala promet. Ali na krizanju je bilo, neces vjerovati, svega desetak auta ukupno, iz sva cetiri smjera. Sjetila sam se krizanja na putu do posla i onog prometnog kaosa riksi, motora, duplih autobusa, starih auta i krava. I onog jednog debelog policajca koji mrtvo-hladno dirigira tim cudnim orkestrom glasnih, preglasnih truba vozila. Horn OK Please. Ludo.

Najveca novost u gradu je da smo dobili jeftinije taksije. Ne, to jos uvijek ne znaci da mozemo izaci bilo gdje na ulicu, mahnuti rukom i zaustaviti prijevoz, kao sto uvijek mozemo pronaci riksu u Aziji. Ali, barem su ljudi poceli koristiti taksi prijevoze koji su do sada bili preskupi. Znam da si se cudio kada bih ti pricala kako u Hrvatskoj svaka obitelj ima auto, ako ne i nekoliko, i kako nam se to vise isplati nego bilo koji drugi prijevoz. U Indiji se samo bogati voze autima. I to onim malim, smijesnim, kakve mi dobijemo za voziti kad polozimo vozacki, kao - dok se ne naucimo.

Nitko me ne gleda na ulici i nisam drugacija od ostalih. Kada nabijem one velike suncane naocale, uz malo srece, i oni koji bi me mozda poznali, me ne prepoznaju. Uglavnom, nije to ni tako lose. Ne treba mi MP3 player da u miru prodjem ulicom ignorirajuci glupe komentare nepotvrdjenih djecaka vodjenih bujicom svojih hormana i predstavom o zenama bijele koze.


Vidjela sam samo jednog prosjaka na ulici. Stariji covjek sa stapom. Nema djece koja prose niti majki s malim bebama. Nitko ne spava na ulici ili pod nadvoznjacima. Znam da smo vec istrenirani da to ne vidimo u Bombayu, ali sam, eto, ipak zamijetila da toga ovdje nema.

Imamo setnicu uz rijeku koja tece kroz grad, nasa osjecka promenada. I u kasno popodne, prije nego sunce zadje, ljudi izlaze, voze bicikle ili rolaju, cavrljaju s noge na nogu. Prosla sam tamo jucer. I ne mozes vjerovati, iako je mnostvo ljudi bilo oko mene, bilo je savrseno tiho i mogao si cuti ptice kako pjevaju iz obliznjeg parka. Natjeralo me je da se zapitam kada sam cula ptice u Bombayu? Nisam se mogla sjetiti. Ne znam kako bih ti opisala tu promenadu, nesto kao bombayski Marine Drive, samo nije smedji ocean, nego je rijeka. Voljela bih ti reci da je nasa Drava manje smedja, ali nije. I nema ogromnih nebodera u pozadini. Zapravo, kada malo bolje razmislim, mislim da moj grad i nema onih pravih nebodera. U svakom slucaju ne onih u kojima zivi po nekoliko tisuca ljudi, daleko iznad zemlje. Mi svi stanemo u ove, po pet-sest katova.


Zaljubljeni parovi hodaju gradom. Drze se za ruke i izmjenjuju poljupce. Znam da ti mislis kako je to nekulturno i u najmanju ruku nepristojno, ali izmjenjivanje njeznosti u javnosti je ovdje drustveno prihvatljivo. I ne, nitko ne zuri u njih. Ha, ha, zamisli sve one Road Romeos, kako ih ti nazivas, one glupane koji me prate pogledom svaki put kad prodjem kraj njih uz svoje idijotske komentare, zamisli kako bi oni reagirali na ove prizore!

Osijek isto ima viseci most. Nesto slicno kao Sea Link u Bombayu. Samo Sea Link je dug 8 kilometara i spaja dva kraja grada kako bi premostio promet sa sjevera i juga i donekle olaksao zakrcene prometnice. Po osjeckom visecem mostu ne idu auti, samo ljudi. I to je treci most u nizu na tom dijelu rijeke. Znam, mozda i nije bilo potrebe za tri mosta na gotovo istom dijelu rijeke, ali nema veze, izgleda lijepo. Osobito nocu. Prica kaze da su tijekom rata preko tog mosta preveli slona iz zooloskog. Sada vise nemamo ni slona u Osijeku. Niti jednog jedinog, zamisli! Osjecani bi mogli zavidjeti Indijcima koji drze slonove na imanjima, u hramovima i kada ih izvedu na ulice onako, da ih okite za festivale.

Iako bez slona, mislim da bi ti se svidio moj grad...

---

Svakako pročitajte i Kattyne doživljaje iz milijunskog Mumbaija, Indije i Šri Lanke - doista živopisno i krajnje zanimljivo:

Živjeti u Mumbaiju

Na usluzi, Madam!

Potapanje boga

Ceylon - Životne Lekcije

Hindu Festival iliti Objesi Me Njezno

Kad se Ashani udavala...

Kulturalno usokirana

Riža i curry

Upravljanje srilankanskim potencijalima

Tuk tukom po Colombu

Ljeto na obali Indijskog oceana

Posao u Colombu

Sri Lanka - Zemlja Kao Nijedna Druga

Ayubowan sa Sri Lanke!

---

Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.