Strip intervju: Krešimir Zimonić

Krešimir Zimonić, popularni Zima, rođen 1956. u Đurđenovcu. Od sredine sedamdesetih djeluje kao čaln Novog Kvadrata. Bio je glavni urednik strip magazina Patak te glavni grafički urednik Modre Laste, četiri godine zaredom umjetnički direktor Animafesta. Vlasnik dva tuceta nagrada u raznim kategorijama. Prigodom Dana stripa Osijek 2010. priupitali smo ovog vrsnog crtača koje pitanjce o stripu, animaciji, prolaznosti života i izborima koje nosi i ostalim temama. Pa pročitajte ovaj zaista opsežni intervju...

Umjetnost i kultura, no i stvaralaštvo općenito, područja su ljudskog života, koliko ogromna, toliko i dojmljiva. Što Vas je privuklo tim vodama? Je li to poziv koji čovjek osjeti u sebi i predaje mu se, ili je riječ o svjesnom, staloženom izboru profesije?

- Pa nije baš staložen izbor. Kad si klinac, onda nisi baš staložen. Kao klinac sam volio skupljati sličice. To me je privuklo stripu i općenito slikarstvu. Osjetio sam to još s nekih četiri-pet godina, sviđaju mi se te sličice. Još kad imaju neku priču u sebi… U osnovnoj školi počeo sam crtati. Tako je to počelo izlaziti van slikanjem pejsaža pa sam naišao na reprodukcije impresionista. Išlo je spontano, samo po sebi. Nije baš bio neki racionalni izbor jer se kod mene u obitelji nitko nije time bavio, tako da je to bilo i čudno. Krajem osnovne škole trebalo je donijeti odluku kako dalje. Ja sam negdje našao da postoji Škola za primijenjenu umjetnost u Zagrebu i starcima rekao da bih ja to, što je bilo, onak', malo šokantno jer sam već s petnaest godina otišao od doma. Baš i nije bilo love za otići sam živjeti, ali to me je tako vuklo i starci su mi to omogućili. Rano sam se opredijelio.

Koju granu umjetnosti preferirate? Ovisi li Vaš izbor o tome koju Vi najradije „konzumirate“ (u svojstvu promatrača, publike, slušatelja, čitatelja), ili Vam je najdraža ona u kojoj se, po Vašem mišljenju, najbolje, najupečatljivije izražavate?

- Već sam rekao; te sličice, slikarstvo, likovna umjetnost. I, naravno, glazba. Kiparstvo i nekakva 3D animacija me ne privlače. Malo apstraktne sfere. Slikarstvo je iluzija koja i sama može biti apstraktna, oponaša ili imitra, stvara iluziju. Glazba je isto tako jedan svijet sâm za sebe koji negdje visi. Nije toliko uporabljiv ili koristan kao literatura ili arhitektura, primjerice. Te su stvari praktične i „korisne“, dok su glazba i slikarstvo malo apstraktne, ponekad djeluju nepotrebno, a zapravo ljudi ne mogu bez toga. Ni bez slika, ni bez glazbe. To je gotovo potreba za nekim estetskim zadovoljstvom koje ljudi imaju. Glazbom se nikada nisam mislio baviti nego ju samo konzumentski volim slušati. U ovom drugom sam se okušao, u tim nekakvim literarnim, likovnim kombinacijama. Znači, uglavnom strip, animirani film, ilustracija i dizajn.


Naslovnicu broja 2, magazina STRIPOS, krasi Zimonićev crtež, ujedno, unutar magazina jedini strip u boji je Zimonićev, kupite STRIPOS i prosudite zašto...

Kako biste gledali na to da se Vaši likovi i slike prenesu na neke druge medije? Možete li, recimo Zlatku, zamisliti kao lik u filmu?

- Mogu. Čak sad i poduzimam nešto u tom smjeru, ali s crtanim filmom. Nedavno je baš jedna kolegica, prijateljica koja se bavi dramaturgijom, predložila da napravimo adaptaciju za kazalište, što mi je totalno bilo iznenađenje. Bez tog likovnog, slikarskog elementa nekako ne mogu to zamisliti, ali ona misli da će to biti odlično pa će nešto napraviti za kazalište. Što se tiče igranog filma, to nisam ni pomišljao.

Koga biste izabrali za glavnu ulogu u toj kazališnoj verziji?

- To uopće ne bih ja radio. Netko to napiše, prilagodi i postavi. Ja ću samo dati dozvolu. Baš u Osijeku jedna je škola napravila igrokaz od jedne epizode, a ta je baš bila i napisana kao igrokaz. Sve je moguće. Ja sam u stripovima dosta eksperimentirao i svašta volim ubacivati; fotografiju, kazališnu formu, formu pisanja, tako da mogu to zamisliti i drugdje, ali ne bih to sve ja radio. Najbliži je crtani film i sad baš radim na jednom. Zove se Zlatkina žuta minuta. Kad smo kod glumaca, baš sam nedavno gledao film Alisa u Zemlji čudesa, Tima Burtona. Glavna glumica mi je ono najbolje u filmu. Ona je veća djevojka, nije djevojčica. Tako su smislili scenarij i ona drži film. Ovo ostalo je kreveljenje. Da nema te dobre glumice, cijeli film bi bio sranje. Jednostavno, ako se nađe lik, stvari mogu funkcionirati. Prije desetak godina napravio sam jedan fotostrip koji je išao cijelu jednu godinu u Modroj lasti. Bio sam uočio jednu djevojčicu u školi, u Novigradu, pa smo se dogovorili za fotostrip. Poslije sam dodao priču. Dakle, moguće je da se nađe osoba koja zrači time, a ne glumata. Ne volim glumatanje.

Vi ste prošle godine bili umjetnički direktor Animafesta, sada već uhodane i priznate smotre svjetskoga animiranog filma, i tom prilikom ste rekli da je u konkurenciji manje europskih filmova jer su oni većinom radovi za djecu i širu publiku, dok se autorski filmovi koji ukazuju na probleme u društvu rade izvan Europe.

- Animafest postoji od 1972. godine. Već četvrtu sam godinu umjetnički direktor. Prošle godine drugi sam put bio selektor dugometražnog izdanja pa sam nešto morao reći o toj selekciji jer sam vidio više od 60 dugometražnih filmova iz cijelog svijeta. Dojam je bio da se Europa, koja nema kapitala kao Amerika, pokušava okrenuti zajedničkom tržištu. Tako bude pet-šest različitih producenata, tvrtka ili nekih izvora financiranja (ponekad ih bude i po dvadeset). Rade film i onda se to, po meni, previše čini prilagođeno nekakvoj vrsti tržišta ili globalnom tržištu, za razliku od toga kad autor ili umjetnik ima kontrolu nad tim. U Americi i Aziji ljudi sami nađu lovu i van su tih nekakvih institucija i kontrola pa valjda imaju više slobode.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2-vHD37jRNg&feature=PlayList&p=EA38E4ED914E7192&playnext_from=PL&playnext=1&index=30[/youtube]
Animafest 2010.

Je li sa stripom ista stvar?

- Ne bih rekao. Tu je podjela na komercijalni i drugačiji, alternativni, osobniji pristup. U stripu danas imate prisutnu industriju i jedan unikatan, autorski rad koji je prisutan svuda. Male i velike naklade idu nekako paralelno. Stvar je u tome da za strip ne treba uložiti toliko novca. Nekako i lakše prodire do publike nešto što je napravio u jednoj sobi jedan čovjek, nego da morate naći milijune dolara da biste uopće krenuli.

Za svoj rad i doprinos umjetnosti primili ste niz nagrada različitih udruženja, akademija i drugih institucija, domaćih i stranih. Među njima je i nagrada za osobite zasluge u kulturi, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Koliko Vam znače te nagrade? Jesu li Vam istinski drage?

- Nagrade ne promijene život, to su mnogo puta ustvrdili, ali je lijepa satisfakcija kad netko uoči to što radiš i kad se to cijeni. Neke stvari jednostavno ne mogu, valjda, proći bez nagrada. Ako sudjelujete na natječajima ili festivalima i ako ste napravili dobru stvar, dobijete nagradu. He, he. Ta odlikovanja za mene su bila iznenađenje, kao i nagrada Vladimir Nazor ili, svojevremeno, nagrada Sedam sekretara SKOJ-a. Daju ti ih, a da nemaš pojma tko te je predložio i kako su se tebe sjetili. Ne možeš to odbiti, a kažu da neke od tih nagrada donose neki bod kad ideš u penziju. Kojih 20 kuna više… Neke zvuče kao da si već zreo za grob. No dobro, ja sam dosta rano počeo, pa sam i sazrio ranije, bilo je uočeno. Nisu nagrade cilj toga što radiš. S jedne strane radiš da preživiš, a s druge strane sve je to namijenjeno publici, da ona nađe nešto što joj se sviđa. To je svrha rada, a nagrade su, ovako, usput.

Pomažu li ili odmažu stripu internet i razne tehničke mogućnosti koje se vežu uz njega (skeniranje, objavljivanje stripova na netu)?

- Meni je to jako dobra stvar, he, he! Pogotovo što možeš skinuti gotove stripove. Dobro, to možda ne treba reći, ali skinuo sam tisuće američkih stripova. Nisam ih uopće stigao sve prelistati. To je ilegalno, ali netko je to stavio i dostupno je. Poskidao sam neke stvari koje uopće ne bih mogao nabaviti. Ne zbog novca, već zato što ih ne bih mogao nigdje naći. To je fenomenalna stvar za popularizaciju, a naravno, kad naiđeš na nešto što ti se sviđa, sve poduzmeš da nađeš i štampano izdanje. Dakle, to je sigurno dodatno populariziralo strip. Međutim, online stripovi su me razočarali. Prije dvanaest godina na Salonu stripa u Vinkovcima govorili smo o budućnosti stripa. Jako sam bio zainteresiran za internet i kompjutore. Samo je par ljudi imalo nekog pojma o internetu, i mene je sve to jako zanimalo. Činilo mi se kao da je to dobar, novi način distribucije. Međutim, kako stvari stoje, teško je to naplatiti. Uglavnom na inernetu objavljuju oni koji možda ne mogu nigdje drugdje prodati taj rad, ili neki crtači koji su afirmirani pa stavljaju neke skice.


Pokušao sam no na torrentima nisam pronašao koji Zimonićev strip, no to je tek ovlaš pretraga...

Imamo dobar primjer, Dubravka Matakovića, koji na net.hr srijedom objavljuje strip Overkloking.

- To je naručeno i njemu plaćeno. To su stvari koje su i meni zanimljive jer je profesionalna produkcija. Ja ću to pogledati, čak i sačuvati, međutim, na ovo što ljudi sami stavljaju često se više nikada neću vratiti, bilo da je blog ili web stranica, jer je to nekakva privatna galerijica, skica ili stvari koje se nisu negdje drugdje uspjele prodati. Ili je to jednostavno samo jedan „portfolio“ koji ukazuje da se radi o nekom talentiranom čovjeku. U svakom je slučaju ubrzalo komunikaciju. To još uvijek nije komercijalno isplativo, a strip je uvijek morao, kao uostalom i sve druge stvari, pokriti troškove i nešto zaraditi. Internet je, recimo, prva i posljednja šansa svakome da nešto objavi, pa i da ima potencijalne čitatelje. Najviše pažnje privlače oni koji već jesu stvarno uspješni. Njih najviše uočavaju ako imaju blogove ili nešto slično. Ili, kad se radi o My Space gdje stavljaju glazbu, dogodi se, ali od stotina ili tisuća, da rijetki uspiju. Ali to je demokratski medij gdje stvarno svatko može objavljivati. Imam i ja blog. Nagovorili su me da to probam i kad sam probao, vidio sam da je to odlično. Zapravo, imam čak tri. Neki su zafrkancija. Pokušao sam o Salonu stripa, no ne stižem. Zapravo, to je mogućnost kad imaš vremena, ili kad god ti padne na pamet. Imaš svoje glasilo gdje nešto objaviš. Bilo neki tekst, crtež, film, fotografiju. Da to ipak izađe van. Pa sad, ako ništa drugo, prvi prijatelj ili netko koga zanima ta tema slučajno naiđe. Kompjutori i sva ta tehnologija omogućila nam je da neke stvari, koje su bile SF, gotovo imamo doma. Skener si spomenuo. Kad smo radili magazin Patak prije dvadesetak godina, bio je jedan skener u cijeloj Hrvatskoj. Danas imaš skener doma, pa printer... Prije deset godina bilo je „vaaau“ imati tiskaru, mogu štampat' što hoću… Sad mi stoje ti printeri, jednostavno su se osušili, propali. Više ne printam, no bio je fenomenalan osjećaj vladati svim tim materijalom, da možeš sam sve dizajnirati, posložiti, isprintati… Malo je to popustilo, no imaš situaciju tržišta; koliko se to isplati, koliko imaš vremena i koliko to predstavlja zadovoljstvo. Ali sad radimo i više nego prije. Crtači nisu upisivali tekst. Nekada su to radili u redakciji. Nisu skenirali, montirali, radili naslove, a sad sve to radimo sami. Imaš kontrolu nad svim tim pa ne možeš reći da ti je netko kriv.


Legendarni Patak, broj 2, prodan u rekordnih 80000 primjeraka, a autor naslovnice je Milan Tomas, strip crtač iz Osijeka, s kojim ćemo ubrzo baciti koju besjedu...

Znači, kompletno završen strip izađe iz Vašeg doma?

- To je odlično. Pogotovo brzi internet. Ne moraš izlaziti iz kuće. Pošalješ rad, dobiješ narudžbu za drugi. Možeš živjeti bilo gdje. U zadnjoj zabiti ili nekakvoj pustoši, a budeš u kontaktu sa svijetom, publikom i izdavačem. To je jako unaprijedilo stvari.

- U ožujku prošle godine izlagali ste na izložbi Lik žene u ilustraciji, karikaturi, stripu i crtanom filmu u Zagrebu. Budući da je tema bila lik žene, tu se opet vraćamo na Vaše legendarne ženske likove. Je li po Vašem mišljenju žena zahvalnija kao subjekt radnje? Neovisno koja je umjetnost u pitaju; od kiparstva pa do stripa.

- Pa ne znam sad, kako kome. Jučer sam počeo čitati knjigu o Michelangelu, i taj koji je to napisao tvrdi da Michelangelo uopće nije crtao ni modelirao po ženama, da su ženski likovi zapravo muškarci koji su pozirali, he, he. To se zapravo jako dobro vidi kad se pogleda. Tako da to zavisi od vremena, ali i od svakog umjetnika ponaosob. Meni se tako nekako dogodilo. Vrlo rano su mi objavljeni stripovi sa ženskim likom. Nije bio glavni, zvala se Luna. Kasnije, i kroz rad na crtanom filmu, dogodilo se da mi je to privlačnije i zanimljivije nego crtati snagatore s mačem i pištoljima. Ispalo je da je to moj stil ili moja osobnost, barem u okvirima domaćeg stripa.

Bi li pozadina toga bila nešto nagonski sirovo, nešto poput Druune, ili bi to bila žena kao simbol nježnosti, krhkosti? Po Vašim dosadašnjim djelima bilo bi ovo drugo.

- Druuna je mračni SF horor u kome je ta ženska jedina lijepa stvar i onda je svi jako žele. Svako malo nađe se povod za malo seksa i to je prodavalo taj strip. Zapravo, ja sam krajem sedamdesetih i osamdesetih imao i te erotske elemente. To je bilo novo i s tim su se pomicale granice. Danas je neki val tradicionalizma pa se više to ne radi, ali kroz Zlatku sam se vratio u neku vrstu djetinjstva. To je sindrom Petra Pana. Došlo je do zamjene, tako da je Zlatka postala djevojčica koja ne želi odrasti. Uvijek su me pitali je li to moj alter ego. Ja sam to odbijao, ali ima nešto u tome. Malo se i skrivaš iza drugih likova. Meni je to bilo lijepo crtati i pisati, iako je zapravo teško. Zadnje dvije godine nisam stizao raditi za Modru lastu. Oni i dalje žele objavljivati, ali osjetio sam da više ne mogu razmišljati i pisati na taj način jer je bilo dosta teško vratiti se, biti netko drugi. Naravno, Modra lasta list je za osnovnoškolce. Moraš to pratiti, stalno biti u kontaktu, a i nemam više kontakt s djecom tog uzrasta pa ne znam što njih zanima. Nekakve „farme“, glamur emisije. Ja bih se, naravno, s tim šalio kada bih to radio. Međutim, ono što je meni omogućilo taj pristup je da kroz likove malo lutam po povijesti umjetnosti, književnosti, filmu, stripu, raznim medijima pa Zlatku susrećem s raznim likovima, raznim situacijama koje su, da kažem, simbolične, univerzalne. Tu su se našli razni čitatelji, jer te male metafore, koje su uvijek bile neka vrsta sna ili fantastike, nekima se jako sviđaju, dok nekima uopće ne. Kolege koji se bave stripom od početka su odbacivali Zlatku, i dan danas, znači dvadeset godina kako je izlazila, još uvijek ima onih koji to ne smatraju stripom, već nekakvim prilogom za novine, što sam i ja na kraju prihvatio. No znamo da ima literarne i likovne elemente te serijalnost. Sad, hoćeš li to zvati eksperimentalnim stripom, klasičnim ili nikakvim – tvoja stvar. Imao je serijalnost, lik, čitatelje čak više generacija. Kroz njega sam ostvario jedan od snova koje sam imao kao klinac; da stvorim lik koji će zaživjeti i kroz duže vrijeme djelovati. Meni je to čak toliko uspjelo da su mnogi čitatelji pisali Modroj lasti, čak i nastavnici, smatrajući da se radi o živoj osobi. Unatoč fantastičnim sadržajima i tim nekim snovima, kao da ta osoba postoji.

To je možda zahvaljujući radovima Ivice Bednjanca…

- Za Bednjanca je zanimljivo. Njega klinci obožavaju i dan danas, koliko znam. To je uvijek bio najpopularniji strip, no uvijek se znalo da su to izmišljene stvari. Kod Zlatke, koja nije bila toliko realistična, dogodilo se to da su je neki ljudi osobno doživjeli i da im je izgledalo realističnije od stripa. To je situacija koja te neko vrijeme veseli, a kasnije, što ćeš. Ne mogu to vječno održavati. Ispada kao neka mala prevara u tim stripovima, ja sam skužio. Zlatka je radila ovo, Zlatka je radila ono i netko to prihvati. Umjetničko djelo postane više od života, vjeruje mu se više nego nekoj reportaži. To je tako lijep osjećaj da se pitaš kako si to postigao i kako to nadmašiti? Što dalje? Treba li uopće pokušavati?

Kad uzmete u obzir Vaše iskustvo i brojna gostovanja na ovakvim i sličnim događajima, koju biste ocjenu, od 1 do 10, dali Danima stripa u Osijeku?

- Ovdje sam došao ne samo zato što su me pozvali, nego zbog jednog nostalgičnog osjećaja. Manje čak zbog stripa, više zbog Slavonije. Oduševila me je ideja da to budu slavonski autori. Ne znam da ih je toliko bilo, nikad nisam to tako gledao ni prebrojavao. Da ova manifestacija zaživi, trebat će još nekih dodatnih sadržaja ili ideja. Ocjena? Ako se može kava dobiti na šanku, onda osam i pol, ako nema, onda osam. Ovakve manifestacije jako su dobre i potrebne. Najvažnije mi je to što sam tu sreo čitav niz ljudi koje nisam dugo vidio. Možda još izmisliti neke dodatne stvari koje bi medijima bile interesantne, što bi onda privuklo i više ljudi.


Zima na vrhuncu događanja, poviše galerije Kazamat, tijekom Dana stripa Osijek 2010.


Tom prigodom je ufatio i ovu sliku (nažalost morali smo ju malo smanjiti), dok rad ovog autora možete pratiti putem slijedećeg linka: http://zimamedia.blogspot.com/


Razgovarali: Ivan Trenkl i Saša Paprić