Neprospavane zvijezde

Uvečer, kad sam najvjerniji sebi, najčešće hodam u tišini svojih misli, jer je to posebno važno u vremenu u kojem, sa svih strana vrebaju razne galamdžije, od obične buke automobila do unutarnjih strahova. Sve nemilosrdnije i bezobraznije napadaju. Obična buka!? Primjećuješ kako sam prihvatio nešto što mi je prije bilo nezamislivo i koliko god se trudim uvjeriti samog sebe, još uvijek mi se čini nedovoljnim, jer liježem iscrpljen, a ustajem sve umorniji. Možda je ovo zavaravanje. Možda i jesam određen da na početku dvadeset i prvog stoljeća nosim više nego što su moja pleća spremna, ali ne mirim se sa stanjem i ne pokušavam količinski više ponijeti, jer ne smijem. Tempo je u zadnje vrijeme dostigao nepodnošljivu brzinu i svjestan sam kako me užurbanost ponekad zanosi i pokušava po svojoj mjeri skrojiti put kojim sam pošao.

Jedva sam se dočepao toplijeg vremena, pa usput opuštenije razmišljam kako bismo mogli ti i ja nekamo odjuriti, uteći na nepoznato mjesto, od svega se pomalo sakriti i posvetiti jedan drugome. Doduše svugdje mi je dobro u mašti s tobom. Drugačije se osjećam i moram ti priznati, kad povremeno odlutam s kišom izvan tvojih parkova kao da krošnje tvoga drveća imaju neku posebnu snagu. Čak u tim trenucima pomislim da je buka automobila na tvojim ulicama daleko manja od same buke u tebi. Itekako sam svjestan i dobro znam kako se zrak sve češće neugodno lijepi po tvom lišću, ali sam u stanju uljepšati osjećaje kad u mislima otkinem koju stotinku sekunde od nemilosrdnog vremena.

Zato je nepošteno tražiti od života da pokazuje posebnu naklonost samo prema meni. Jer za mene, koji već dugo hodam tvojim ulicama, dovoljno je što moje slabosti razumiješ i posvećuješ mi iskreno pažnju. Unatoč svemu, dok vrijeme u meni miruje, ono ipak tiho i jasno govori što osjećam. Dovoljno je što mi kao dio nekog neobičnog smisla odvoji svoj dragocjeni trenutak, pa svaku zvijezdu posebno primijetim. Dajem im imena, a one me svojim tajanstvenim svjetlom, za uzvrat povedu putovima života. U takvoj plovidbi po beskrajno nezamislivom oceanu stižem i tamo gdje me san nikada ne dovede. Na tom putovanju ono ne postavlja prepreke, već naprotiv, dozvoljava da se razmašem u njegovim plavim visinama. Dovoljno je u njemu prostora za moja čekanja.

Kad ujutro po tračnicama zabrazde široki osmjesi tramvaja, zajedno s njima i ja krećem. Uz obećanje da ćemo se negdje u nekom tvom kutku ponovno sresti, ostavljam s nedovršenom nadom neprospavane zvijezde. Zbog toga u sebi, za svaki slučaj, čuvam taj oteti komadić vremena. Potreba za takvim trenutkom je velika, jer s njim lakše prolazim kroz dan. Usput, na samom početku prijepodneva, kad se sve čini jednostavno i mirisno, vrijeme povremeno kao nepotpuno sjećanje samo podsjeti na sebe. Međutim, kako dan odmiče postajem nesmotreniji i sporiji. Trenutke koje sam s teškom mukom brižljivo sakupljao, nesanica sve učestalije te kapi vremena u mojim rukama topi.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod