Na dlanu svemira

Živa smo kap svjetlosti na dlanu svemira, moj grade. Još uvijek samo stidljiva kap, ali polako i sigurno postajemo vidljiva rosa u praskozorju zemlje. Nazire se tok u kojem smo već poprimili obris. U nama samima je voda, topla krv koja nas čisti i obnavlja, a istovremeno je i naša strast. Ispunjeni smo njenim nebeskim blagoslovom. Njena stanja u mnogočemu utječu na naša raspoloženja. Dok tečemo zajedno, znatiželjna je kao i mi. Izvor je života koji nas nezaustavljivom upornošću i snagom pokreće kroz prostor i vrijeme. Lukavo nas pretvara u ovisnike i s neopisivom tankoćutnošću u njene obožavatelje.

U tvojoj naravi Drava je prepoznatljivi dio tvog bića i koliko god se trudio izbjeći neke formalnosti u jednu si činjenicu potpuno siguran, sebe bez Drave i Dravu bez tebe ne možeš zamisliti. Ona te izvija i vas dvoje ste nevidljivim zagrljajima povezani. Osjećaš na svakom metru svojih ulica i parkova bliskost njenih obala. One poznaju tvoj rast, jer je tvoje odrastanje dijelom i njena zasluga. Svaki list i svako stablo imaju svoju priču o rijeci u čijim se vodama njihovo korijenje hrani.

Pamtimo i mi dobro njene zasluge zbog kojih su nam ljeta brzo prolazila ili večeri bile ugodnije. Netko se od nas sjeća hodanja po njenim zaustavljenim valovima ili hrabrog prelaženja preko ukočene bjeline. Danas je s nama više nego ikada. Iako je došla preblizu pa je moramo smirivati, izdržat ćemo njene povremene nalete, jer su potrebni bez obzira koliko trpjeli ili priželjkivali velike promjene. Tek pokatkad to predstavlja beskrajno trčanje u krug. Ipak, kad se njeni valovi razvežu, kad preraste u bujicu, postane pomalo opasna, podsjeti nas na svoje postojanje i potrebu da razmišljamo o sebi. U takvim susretima često dolazi do međusobnog sudaranja i namjernog naguravanja. Voda je ponekad ta krv s kojom se najodlučnije pokazujemo, u kojoj naš karakter poprima opipljiv i prepoznatljiv oblik. Izaziva strahopoštovanje, budi u nama dostojanstvo i podsjeća koliko ovisimo o njenoj dobroti.

Iako danas ne šutimo, daleko smo izvan dnevnih okvira naših razgovora. Promatramo jedno drugo i pomalo drsko prelazimo na ti. Nije to nepoštivanje, već uzajamno ispitivanje izdržljivosti i vjernosti. Pokušavamo razumjeti razloge zbog kojih smo se toliko približili, a opet, ta nam blizina baš i ne odgovora uvijek. Htjeli bismo mirniji san, pa strpljivo prihvaćamo obećanje prirode kako će uskoro sve biti kao i prije. Ovo je iskustvo samo trenutna slabost, jer potreba prirode i njenog shvaćanja radoznalija je od nas. Zna se ona i surovije poigrati i pokazati svoje prave namjere. Međutim, nismo ni mi baš nemoćni. Iako je ljepota za sada po strani, nismo je zaboravili i dalje imamo obzir s kojim jednostavno poštujemo nepisani dogovor da se obala nikako ne mijenja, barem dok ti, Drava i mi o tome zajedno ne odlučimo.

Tekst: Zal Kopp

Slika: Jovan Gojković