Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu #4

Nedavno sam počela raditi na projektu „aktivnih sučelja“ s dvije grupe malaca u Sjevernom Belfastu. Od planirane kombinacije 6+6, s čim nisam bila sigurna hoću li izaći na kraj po pitanju brojnosti, njihove živosti, i sklonosti govorenja u isti glas, dobila sam grupe 8+9. 17. Da, da, trebalo mi je malo dok zbrojim. 17 malaca u dobi od 13 do 15 godina. Čija iznadprosječna aktivnost ne jenjava ni u 9 sati navečer. Al, ajde, bit ću hrabra. I za sad izdržavam, nekad više nekad manje uspješno. I za divno čudo, nakon tri mjeseca sam skužila da nema više te lude barijere slenga. Kužila sam ih od prve radionce! A kuže i oni mene. I slažemo se sasvim ok, paše mi što su tako živi. Sve će napraviti na brzinu (i to će odraditi kvalitetno i temeljito), da im ostane što više vremena za glupiranje. U kojem sam i ja počela uživati. Sviđa mi se ta kombinacija, brzo i efikasno. Bez puno natezanja, moljakanja i priprema. Odma, i drito u glavu. Malci su strašno otvoreni, iskreni i vrlo produktivini. Doduše, nakon dva i pol sata s njima, ja sam spremna za pola dana spavanja, ali mislim da se polako navikavam...



A u uredu.. zadnjih mjesec dana cijela strka oko organiziranja megavelikog događaja, da ne kažem eventa, u dvorcu (Narrow Water Castle), s elitnim filantropima i njima sličnima. Strka i panika neumoljivo se proširila i na nas, obične smrtnike, koji nismo dio PRa. U zadnji tren smo svi obavješteni da se od nas očekuje da i mi pokažemo svoja nasmiješena lica i zabljesnemo u punom sjaju, šireći nadasve pozitivne vibre koje bi nam trebale osigurati još veći priljev financijskih znakova pažnje i priznanja našem radu.
Kad kažem "u zadnji tren", doslovce mislim na trenutak odlaska iz ureda u srijedu, nešto poslije 5 sati. Trgovine rade do 6. Ja sam od kuće dofurala samo starke i njima pripadajuću odjeću. A događaj je, naravno, bio na rasporedu za vrijeme ručka u četvrtak.

Nakon jutarnje kave idućeg dana, zbrisala sam iz ureda i najavila prijepodnevno izbivanje i vjerojatno vrlo kiseli osmijeh tijekom cijelog poslijepodneva.
Sat i pol kasnije (a činilo se kao cijela vječnost, jer zaista ne volim kupovinu, pa čak ni u gradu gdje su sve trgovine na jednom mjestu i moguće je pronaći roza košuljicu sa žutim šljokicama i smeđim tufnicama, ali ništa klasično, crno i jednostavno), vratila sam se u ured s tonom vrećica, zadovoljavajuće opremljena za nadolazeći događaj. U uredu - kaos. Svi ozbiljni, u žurbi, preslagivanje i grupiranje kamera, mikrofona, držača za iste, milijuna kablova, kojekakvih panoa i ostale ratne opreme, u punom žaru..totalno netipična atmosfera za naše inače savršeno skladno i mirno radno okruženje.



Kad je konačno sve bilo lansirano pravac Uskovodnog Dvorca, ja sam odahnula. Činilo se da ostali nisu. Montiranje sve te lude opreme je trajalo vrlo kratko jer se nas preko nekoliko uplelo u kablove i žice. Predavanje - rasprava - pitanja i odgovori - zaključci i ideje za nastavak suradnje - zahvala. Domjenak. Vrlo fensi domjenak. A ljudi koji žive u tom Uskovodnom Dvorcu sasvim prizemni, nasmješeni (i to onako, "za pravo", a ne izforsirano i namješteno), poprilično obični. Ona u haljinici koja ne vrišti "skupa", On s nekim starijim modelom Nokije kad touch screen još nije bio ni ideja, njihov Malac koji se sramežljivo ušuljao u prostoriju i dohvatio tacnu s kanapeima i prošetao kroz masu. Sasvim normalni ljudi, opuštena atmosfera i razgovor ugodni s Lordovima, Sirovima i svakimnekim. Kad se šačica ovisnika odlučila udaljiti od ostatka, Ona nas je „uhvatila“ kako lutamo po prostorijama u potrazi za kutkom za pušače, i sa dozom sažaljenja u glasu (padala je kiša i puhalo je ko blesavo) je rekla kako oni inače u kući (misleći na dvorac) puše, ali pošto sad ima puno ljudi, možda bi bilo zgodnije da odemo u vrt (misleći na park). I tako sva ta silna elita nije bila filmski uštogljena. Još jedna predrasuda razbijena.
I tako je sve prošlo zaista jednostavno i nadasve zadovoljavajuće, ne znam čemu je bila potrebna tolika strka oko svega.
Došla sam doma i spremila svu tu finu odjeću daleko daleko u ormar, malu crnu torbu i cipele s astronomski visokom petom daleko u čosak ispod kreveta, jer to nisam "ja".

Provela ugodan, miran vikend u isto takvom društvu, i u ponedjeljak na stolu pronašla pozivnicu za premijeru filma u režiji kolega s posla. Sve što sam spremila na sigurno, ponovno će biti u korištenju puno skorije nego što sam mislila.

Eto, i tko onda može reći da je volontiranje monotono i neizazovno?

Slijedi nastavak...











Piše i foto: Mirna Nikolozo

Pročitajte i...
[09.10.2010.] Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu - Treći dio
[01.09.2010.] Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu - drugi dio
[25.08.2010.] Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu - prvi dio
[21.07.2010.] Želite međunarodno životno i radno iskustvo? Pokušajte s EVS-om...