Gost priča: Jako nostalgična šetnja

…tamo gdje sam nekada imala sve, sad nemam gotovo više ništa…u maloj mirnoj uličici još je kuća, ali nisam više ja…s vremena na vrijeme dođem u Grad, pa s noge na nogu krenem putevima koje možda još uvijek pamte moje korake, jer bezbroj puta sam ih pregazila…iz male uličice skrenem desno prema piji, pa prvo na kavu kod zabranjenog Njega, jer bez obzira na godine, još uvijek isti pogledi stvaraju iste trnce kao i prve večeri…i u toj birtiji sve je isto baš kao i prošli put, isti ljudi na istim mjestima cugaju isto piće i pričaju iste priče…i nema veze što su ispričane, jer unatoč svemu postoji još koja oaza Esekera kojima je prošlost draga…

…nastavljam prema Stepinčevoj i bacam kratak pogled udesno…Valoš '89-'93…parkić…le-le-lega, imaš cenera?...nekad bilo, sad se sve rjeđe spominje…ulijevo Promenadom do Zvona…odjekuju mi u glavi neke šalalala pjesmice, gitare…noćna kupanja pod mostom na sprudu kojeg je rijeka tih godina napravila samo za nas…zatim Bijela lađa, maturalna večera i ja prvi put u haljini i cipelicama u kojima sam lomila noge, barim profesora psihologije…smiješno, baš glupe godine…padne mi na pamet odlutati do Tvrđe…Trg, škola na ćošku i tradicionalno bacanje papuča kroz prozor 3. kata zadnjeg školskog dana…pa još malo dalje u prošlost, majka slikarica i ja, atelijeri u Svodovima u uspavana nedjeljna popodneva i umjetnička ekipa prepričava doživljaje iz Orijenta, u tadašnje vrijeme jedne od svega nekoliko esekerskih birtija…izlazim iz Tvrđe i laganini prema Donjiki…



…sjedam u tresku i u sumrak gledam svjetla nekadašnje kasarne, bolnice i sve tako dok ne osjetim karakterističan smrad kod šećeranskog zida…pored njega iznajmljeni kućerak iz kojeg sam otputovala u bijeli svijet više ne postoji, zamijenila ga je ružičasta trokatnica…kao što sam i ja zamijenila sadašnjost nekim glupim trenucima nostalgije koju baš mrzim…pa, stvarno ne postoji niti jedan praktični razlog zašto se stalno vraćam ovdje…

…osim onog da svjetla velegrada ne mogu zamijeniti uspavanost mog Grada, miris močvare s druge strane rijeke, uspomene zakopane u pijesku, čak su i komarci drugačije dosadni… a ljudi?...svi su se polako razišli, jedan po jedan, eventualno dvoje…i zaboravili sve ludosti, uspjele i neuspjele ljubavne priče dešavane tamo nekih pradavnih godina…i sada jedina veza između njih/nas ostaje samo poneki povratak u prošlost uz slučajan susret u gradu, kratku kavu i dopola popušene cigarete u pepeljari života…

P.S.:velegrad, tri dana nakon povratka:
…stvarno me nekad previše raznježi taj Osijek…pogotovo u proljeće…

anakonda

---

anakondarođena je Esekerka, a zadnjih pet godina je na privremenom radu u Zagrebu.

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::, a dosad objavljene priče ::ovdje::