Bijela ruža

Prije 14 minuta sam još uvijek bio u kinu…

Film je završio i krenuli su “credits”. Jebote, čak ne znam kako se to na hrvatskom kaže, morat ću pitati Hadžu za pomoć.

Orkestar u završnoj sceni se pripremao za finalni cresciendo zadane teme i gle čuda, nitko se nije ustajao. Svi su nijemo sjedili u svojim udobnim sjedalima I aplaudirali.

Ja sam “tough son of a bitch” i ja plačem u sebi, ali nešto me ipak štipalo za oči, kao rano jutarnje sunce kad se odbije od staklaste bonace, pravo u zjenice. Krišom, pokušao sam ih protrljati, ali onda, osvrnuvši se oko sebe, vidjeh kako i mnoge druge to isto sunce podjednako štipa i nije mi više bilo bitno.

Ušavši u garažu, osjetio sam kako cijela zgrada podrhtava, tiho i neravnomjerno.
Snažno. Kako samo oni znaju.

Znam taj zvuk. Tri stotine i kusur konja sapetih pod haubom moje Plave Ptice je nervozno tapkalo u mjestu, vabeći me da im pustim kajase i oslobodim svu staminu kojom žele da me trgnu iz sjete, kao nebrojeno puta do sada. Oni osjete kad treba.

Oni znaju…Vodite me kući!

Imam rupu u sjećanju od tih 14 minuta. Tu i tamo se pojavi poneka crtica, neka slika mi zaigra pred očima, flash neke kazaljke koja prelazi preko nekih troznamenkastih brojeva, ali to je više kao one okultne reklame, koje svijest propusti, ali zato podsvijest uvijek registrira. Raspitat ću se, ali mislim da jos nikome nije pošlo za rukom stići od Miami Beach-a do Coral Gables-a za samo 14 minuta, kroz sav večernji prometni špic Miami-a.

Da, večeras sam gledao “Lost City"….

Teško je reći što me je više i snažnije dotaklo u tih dva i pol sata koje provedoh sjedeći nepomično u mraku…je li to istinita priča po kojoj je film snimljen…je li to tragična povjesna istina koja je tu priču ispričala…je li to način na koji je film urađen…ili jednostavno…slučajno…brdo paralela I bolnih sličnosti koje se mirne duše mogu povući sa mojim životom i kismetom moje zaboravljene generacije…Ne znam.

Godinama ne gledam filmove, još od onda kad su ih umjesto umjetnika počeli praviti klinci za kompjuterima, te vrlo pažljivo i sa dozom nepodozrivosti upotrebljavam izraz “umjetnost”, a pogotovo sedma, tako da mi je večeras ipak trebalo malo vremena i razmišljanja prije nego što sam odlučio otići u kino.
"I ni mi žao", k’o što reče Stamba, moj prijatelj iz djetinjstva prije neki dan na forumu...

Jedinica koju sam najteže ispravio u životu je bila iz Marksizma u srednjoj školi, kad me Pešićka skolčila, jer sam se usudio tražiti objašnjenje - kako je moguće da je “Socijalizam besklasno društvo u kom vlada radnička klasa”….hmmm…neki amateri u poodmaklim fazama ludila bi to možda nazvali i oxymoron-om, ali…eto.
Sjetih se te lekcije večeras gledajući kako su pobjednici pisali povijest. Istodobno, iako moram priznati da mi događanja u Republici Kubi nisu baš najjača strana, naučih da se velika kubanska revolucija dogodila, te da je grandiozna revolucionarna pobjeda izvojevana tik nakon što je Battista emigrirao i predao državu Castro-u na pladnju…a utvrdih gradivo na temu, do koje mjere ljudi mogu poludjeti zbog politike, ali to već i nije neka novost...

Andy Garcia je našao čarobnu formulu. Čovjek je producent, režiser, ko-autor scenarija, glavni glumac, kompozitor muzike….da, mislim da se ovo s pravom može nazvati njegovim filmom. Formula je jednostavna, prejednostavna da bi bila olako shvaćena…umjesto software-a i hardware-a, čovjek je jednostavno koristio kameru i srce, što je i bez kamere uvijek dobitna kombinacija…barem u mom filmu.

On je Federico (Fico), vlasnik popularnog cabare-a u Havani, 1958. godine, sin uglednog profesora prava, voli muziku, javno voli jednu balerinu, tajno i platonski ženu svoga brata, te čiji život dobija neki nepredviđeni tok kad mu se najmanje nada i kad, ničim izazvan, mora vući poteze za koje nikada nije pretpostavio da postoje.
Staložen tip, stabilnih uvjerenja, siguran u sebe, siguran u to što radi…a onda je epidemija ludila krenula da lomi većinu ljudi u njegovom okruženju… Revolucija mu na najbizarniji mogući način uzima ljubav, braću, najboljeg prijatelja, te otima život onakav kakvim ga zna i tjera ga van iz domovine, u nepoznato…izmedju ostalog.

Obično se to kaže "početi od nule", ali ne dragi moji, to se zove početi iz minusa, vjerujte mi na riječ.

Ipak, ostala je ljubav prema Kubi…Jo coltivo una rosa blanca, alta come la sierra…
A tek kako je to sve upakirano…

Andy Garcia je bolno dobar, neviđeno moćna izvedba, kao što rekoh, srcem. Apsolutno remek-djelo fotografije i svjetla, odlična scenografija, režija, kostimografija…odličan ansambl glumaca.

Dustin Hoffman u epizodnoj ulozi Mayera Lanskog, jednog od rijetkih, vrlo cool, “gentleman” mafijaških bosova New York-a koji je bio dovoljno pametan da umre od starosti. Ines Sasre, prelijepa žena sa mladežom na rubu gornje usne, čija gluma je malo diskutabilna, ali sve ostalo je za čistu desetku, pa joj je oprošteno…(u prosjeku…nema toga što muškarac neće oprostiti lijepoj ženi)

Ernesto Che Guevara prikazan, pretpostavljam po prvi put vrlo realno, kao okrutni I beskrupulozni oportunist, nimalo sličan onim grafitima i crvenim majicama sa njegovim likom koje su se nosale širom svijeta, te pjesmama koje mu je narod “spontano svio". Castro, kao i svi ostali demokratski samoizabrani diktatori, ups pardon, dobročinitelji i spasitelji naroda koji je zastranio ka zdravom razumu…(ovo bi na hrvatskom značilo - ”kao i sve ostale loše kopije brkatog Josifa, čijih smo se sahrana nagledali zadnjih godina na brdovitom balkanu”).

Film je prepun toplih, ljudskih rečenica i fraza, koje mi još uvijek odzvanjaju u glavi -
“Havana is like a rose, there’s peddles, there’s thorns, it all depends how you grab it, but for sure it grabs you at the end...”

“Nobody calls to say hello anymore, only good-bye”

“The only problem with being in egzile, is the egzile”

“What’s your name?”
“I have no name!”
“What does it mean?”
“Names don’t mean a thing, people do.”

“I am not innocent, but I am not the monster they say I am, please get me out of here”

“You cannot use saxophone in your orchestra, that is the imperialist instrument”

A tu je i Bill Murray, u ulozi gore pomenutog čovjeka bez imena, nadasve duhovitog I prepametnog zgubidana, kome bih za ovu ulogu dao punu prikolicu Oskar-a i ne bih bio siguran da je dovoljno.

Ostala je Kuba, neograničena i nepatvorena ljubav prema onome gdje si rođen i odrastao, i što ti nitko ne može oduzeti.
Nikad.

Pogledajte film, ja ću bar još nekoliko puta.


Allende031