Život pun navodnika

Ispunjeni smo životnom snagom i zato trebamo juriti kroz kišu kao vjetar, a ne bespomoćno tumarati ljepljivim mrakom što plazi po kori drveća. Trebamo se oduprijeti "tišini boli" čiji smo taoci, jer na taj način uspostavljamo ravnotežu i ne pomažemo onima kojima jauk sivila predstavlja jedinu zabavu. Moramo se kloniti bespomoćnog i tromog promatranja svega onoga što oko nas kruži i okrenuti se jedni prema drugima. Tako ćemo zajedničkim naporom savladati letargiju i bezvoljnost koji se sve posesivnije ponašaju i postaju mjerilo naše volje za životom.

Stalno se nameće potreba za izlaskom iz okvira lukavih zamki koje su nametnuli tuđi postupci, ne samo simbolički već kao upozorenje. Međutim iako su nam njihova kratkotrajna „umijeća“ oduvijek poznata, uporno se njima služe, tobože za bolje razumijevanje našeg vremena. Njihov „obzir“ nije ništa drugo nego nastojanje da postanemo njihovih ruku djelo. Uglavnom uspijevaju, ali život se danas ne valja kaldrmom, već juri asfaltom i potrebno je izuzetno razumijevanje putovanja. Ono ne nudi samo brzo stizanje na cilj, već uživanje u njemu samome. Doći na posao i čekati vrijeme polaska kući ili skrivati se na ulici pod sjenom zamišljenosti, nije svrha s kojom bezuspješno opravdavamo stizanje na cilj.

Putovanje kroz život niz je slika, živih i opipljivih kojima moramo posvetiti dovoljno pažnje, jer one u nama stvaraju okus iskustva. Pokretne slike su današnje vrijeme natopljeno primamljivim zvukovima. Išarane su bezbrojnim potezima "majstora" svakodnevnog prikrivanja stvarnosti. U njihovom brzom izmjenjivanju nametnut je tempo nelagode i ovisnosti. Život više nije onaj koji dišemo već neki drugi za koji nam nisu potrebna osjetila, jednostavna obamrlost je dovoljna. Najvažnije je ne prihvatiti izmišljeno vrijeme, da se trenuci u nama samima ne bi namnožili količinom beskorisnih pokreta i boja, zbrajali odslušane melodije, a za uzvrat nam oduzeli omiljene pjesme. Umjesto vida, sluha i njuha kao najiskusnijih pomagača našeg želuca, sve više nas opsjedaju nestvarna osjetila.

Život nam je pun navodnika ili je pod navodnicima. Njihova moć je toliko jaka da ih u svim područjima upotrebljavamo kao pravilo. Prevladava "sitost" u svemu i svačemu, a ne zaostaje ni "punina" iskazana kroz dobro nam znani dio tijela. U takvom stanju opće bezvoljnosti prestaje granica naše izdržljivosti i strpljivo prelazimo ravnodušnost, a to je gubitak prvog stupnja toliko potrebnog samopuzdanja. Iskustva imamo, ali se ipak ne usudimo zastati i zakoračiti unazad, jer je prevladao strah da nećemo stići tamo gdje nas čekaju oni s čijom smo voljom i krenuli na put.

Uvjetno rečeno, svi smo podjednako razočarani. Svatko se od nas na svoj način snalazi u igri zvanoj pogrešno vrijeme. Svima nama je već toliko puta prekipjelo da jednostavno više i ne osjećamo „normalnu temperaturu“. Što se u stvari dogodilo da smo pogubili sve one niti koje su nas, koliko toliko čuvale od navale promaje!? Je li nam uistinu potrebna ta „tišina boli“? Nisam siguran ali jedno znam, prečesto upiremo na svoj život, ne samo prstom, već daleko opasnijim i ozbiljnijim stanjem, depresijom. Zahvaćeni smo njezinim usporenim disanjem s kojim želi, svu snagu vjetra u nama zauzdati.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić