Gospodo, pošto diploma?

Doš'o je i taj dan. Ne, nije umro Partizan, dogodilo se nešto puno gore. Nešto puno osobnije. „Mladeneeee“, prolomio se majčin glas kao mnogo puta do sada. Ovaj put se nije radilo o pozivu na ručak...
- Imaš nešto za pokupit' na pošti, vjerojatno je poziv za promociju.“

Super, mislim si, 'ajde da i to odradimo pa me dvije svježe okrečene zgrade u Radićevoj neće više vidjeti. Osam godina života, preko nekoliko sijedih, milijun besmislenih svađa s roditeljima, curom i sa samim sobom...

Da gospodo, riječ je o PFO-u, iliti Pravnom fakultetu u Osijeku. Muka je tim veća kad na prvoj godini skužiš da te sve to skupa malo ili nimalo zanima. Odrekao sam se prebrzo svoje prve ljubavi, novinarstva u Zagrebu, zbog nimalo sebičnih razloga, a oni su: blizina fakulteta, nepostojanje matematike, topao krevet, mamina kuhinja, mamino peglanje, mamino pranje veša... Uglavnom shvaćate. Bio sam i ostao guzica, valjda su mi zbog toga bokovi k'o u žene. Ali nisam se predavao! I nekako sam dogurao do kraja...

Otvaram pozivnicu koje se ne bi posramio ni budući engleski kraljevski par. "Pozivamo Vas na promociju koja će se održati bla bla bla...“. 'Ajd dobro, idemo vidjeti što je još u kuverti. Izvlačim crveno – bijeli papir. Račun. Kaže - 500 kuna! Pa kojih 500 kuna, sunce li vam žarko!? Preračunavam na brzinu tu cifru u svoju valutu - za 500 kuna bi imao piva za više od mjesec dana!

Dobro, da ne dramim previše, roditelji će to platiti. Ali to što sam ja guzica i što imam sreće da mi oba roditelja rade ne baca sjenu na taj lopovski iznos.

Što je s onima koji su „less fortunate“? Što je s kolegama čiji su roditelji jedva dočekali kraj studija, jer su se već zadužili k'o Hrvatska? Maksimalna eksploatacija tog „najsvečanijeg“ dana za svakog studenta još je više razljutila starog. Što je i logično - ipak će on to platiti. PFO me odmah podsjetio na jednu tobože „neprofitnu instituciju koja počinje na C“. Ono što im je zajedničko je moral i briga. Točnije, nemoral i nebriga.

Ukoliko vas slučajno nije zanimalo/niste napravili neko sranje/vaš dobar prijatelj s ETF-a nije napravio neko sranje, teško da ćete za četiri, ili po novome pet godina studiranja prava vidjeti kako izgleda tužba ili žalba. Jer se praktično znanje u „zemlji znanja“ očito ne smatra krucijalnim. Umjesto toga, ponudit će vam još jedan papir „uputa“ za promociju na kojem je pisalo: „Također Vas obavještavamo da za vrijeme promocije neće biti dozvoljeno fotografiranje“ i još blesavije „Molimo Vas da vratite posuđene knjige u knjižnicu Fakulteta, ukoliko to do sada niste učinili“. Moram priznati da sam se osjećao doista posebno u tim trenucima...

Telefon zvoni...
„Šta 'oćeš?“, dočeka me uvijek srdačan glas.
„Tatice, 'ajmo napravit sranje!“, ne želeći dužiti.
„'Ajmo, o čem' se radi?“.

I ispričam ja tako Tatici patnje mladoga Werthera i kako nas kradu i kako to nije u redu i kako za cijelog studiranja nismo podigli glas protiv brojnih nepravdi i kako nam je ovo zadnja prilika da dokažemo da smo misaona bića i kako bi u konačnici bilo lijepo da okupljenim predstavnicima medija i svjetini razotkrijemo ovaj pokušaj pljačke i doniramo novce namijenjene za promociju nekom „less fortunate“-u. Tatica se naravno slaže, taj revolucionarni duh je prepoznat još u srednjoj školi kada je kao predsjednik razreda predvodio čoporativno bježanje s nastave zbog neopravdano teških ispita. „Ali, sumnjam da ćeš naići na bilo kakvo razumijevanje i odaziv“, ošine me po završetku razgovora.

I bio je u pravu, po tko zna koji put. To isto večer okupila se standardna ekipa za PES, čitanje poezije (dobro, to sam izmislio), cuganje i potom live svirku u Hiru. Sav ushićen i pun entuzijazma, s mišlju da ćemo konačno napraviti pravu stvar, krećem svojim drugovima po indeksu objašnjavati plan akcije.

Žmanke je za, ali se boji da će ostati bez diplome. Kolegici M. se sve to skupa ne sviđa jer je promocija nešto doista posebno. Kolega P. me uto prekine s vrlo dubokoumnom rečenicom koja je promijenila moj način razmišljanja i čitav moj život: „Ja sam Barcelona!“



Osvanulo je i to jutro. Neću obući odijelo, ionako toga ide preko. Žmanke (u odijelu) me kupi i odlazimo zajedno na faks. Po zadnji put u životu (barem sam mislio da će tako biti, dok nisam prije dva dana kolegi iz Vinkovaca prijavljivao ispit). Stižemo na faks. Jedini sam seljo koji nije u odijelu. Super. Na početku prozivanje s upitom ima li zaposlenih. Javilo se otprilike pet glasića od preko trideset nazočnih, svježe diplomiranih pravnika.

Slijede silna objašnjavanja o tome gdje trebamo sjediti, kome prvom pružiti ruku, kako prebaciti onaj „konjski repić“ na pravu stranu... Ulazimo u dvoranu u kojoj je otprilike tri puta više ponosne rodbine, prijatelja, znanih i neznanih nego diplomaca. Po stolovima cvijeća k'o u cvjećarni. Dekanov govor. Dobar, moram priznati. Za Bojanića sam oduvijek imao samo riječi hvale.

Prozivanje, rukovanje, preuzimanje, potpisivanje, prebacivanje. Šalta nas k'o na proizvodnoj liniji. Furamo se kao na neki elitizam, a na birou naštancanih pravnika da bi mogli državu osnovati, prolazi mi u tim trenucima kroz glavu. „Mladen Kovačević“. Prozvalo me. Dok se iz zadnjeg reda deru i plješću stari, sestra, cura i ostatak rodbine, ustajem se i skoro svlačim cijelu togu sa sebe jer sam naravno - stao na nju. Uspijevam se nekako dovući do dolje, dočekuju me, Bogu hvala, sve redom dragi profesori, pa ni pozdravljanje, čestitanje i zahvaljivanje nije teško palo. Prebacujem „konjski repić“ na desno i odlazim na svoje mjesto.

Eto. Dao sam 500 kuna i još sam izgledao glupo. Što bi rekla moja Sister, k'o kineski transvestit. Još par pjesmica Lipe, neka zakletva koju sam po Žmankeovom naputku zamijenio sa „Sevilla – Porto x2“ i pravac Amstoš na crnog Osijekanera da pobijedim nervozu i smirim želudac od nekih mandarina koje sam tog jutra marendao.

Rijetki su oni koje je Pravni fakultet učinio stručnjacima. Još su rijeđi oni koji su Pravni fakultet iskoristili za kreativna razmišljanja koja se izdižu iznad problema i sivila trenutne hrvatske stvarnosti. Mora se priznati da nas je fakultet ipak nečemu naučio - naučio nas je da budemo beskičmenjaci bez hrabrosti, da budemo poslušnici koji ne dižu glas, da dopuštamo da nas gori od nas čvrkaju po glavi, da budemo statistički broj u bazi nezaposlenih, da budemo guzice... Isus je metafora bezgrešnika koji je na šamar okrenio drugi obraz. Mi smo grešnici koji uvijek i iznova okrećemo drugi obraz.

Ovaj tekst ne predstavlja osobnu borbu protiv pokvarenog sistema. Svaki čovjek mora prvo krenuti od samoga sebe, a to je ono na što se mi Hrvati teško odlučujemo. Pa tako i ja. Ovaj tekst je zato moja svojevrsna ispovijest pred samim sobom.

Potrudili su se da bilo kakav kreativni bunt zadrže duboko u meni - i uspjeli su u tome! I sad mi je žao. Prokleto žao! Ne dopustite da se isto dogodi i vama... Ne dopustite da vam pisana i nepisana pravila današnjeg društva otmu vaše najbolje godine...

Mladen Kovačević