Strip intervju: Goran Sudžuka

Pročitavši strip album „Odmetnuti“ i sam se htio „odmetnuti“ i poći putem bezakonja. Planovi su se izjalovili, ali upoznao sam jednog od autora tog stripa –Gorana Sudžuku. Taj prvi susret je bio u zagrebačkom klubu „Krivi put“, nedaleko Ministarstva kulture RH (a koje je bilo cilj putovanja osječke strip ekspedicije, točnije dogovori oko programa udruge StripOs koji će biti upućeni spomenutom ministarstvu). Nekako sam uspio se suzdržati i ne tražiti odmah autogram, intervju, crtež, skicu, uvojak kose i slične kolekcionarske memorabilije, kako to obično biva prilikom ovakvih susreta. Drugom prilikom smo se susreli tijekom CRŠ-a. Tada je Goran radio na jednom strip projektu i pao je dogovor za intervju po završetku ugovorenih obveza. Inače, detalj iz „Odmetnutih“ koji je uvjetno rečeno „kupio“ dobar dio publike je i onaj kada glavni lik Story napiše knjigu, pa mu je dušmani spale, zatim on ponovo napiše tu knjigu te ju sam spali! Dakle, o tom serijalu, danu profesionalnog strip crtača, nagradama, novim i starim projektima u slijedećim retcima...

S. P.: Pozdrav Gorane. Prije svega hvala što ste se odlučili podvrći „trećem stupnju“! Dok se kolega prisjeti malajskih trikova za pjevanje koje je vidio u filmu „U vodama Žutog mora“ sa Jean Harlow i Walace Beerijem možemo odpočeti s mučenj... ovaj, intervjuom. Recite mi što ste radili dvadeset i drugog srpnja 2002. u sedamnaest sati i dvanaest minuta?

G.S.: Vrlo vjerovatno sam pio dupli espresso i 2 deci mineralne u kafiću „Jazz“ na Jarunu.

S.P.: A u dvadeset i dva sata i četrdeset minuta trećeg ožujka 1986.?

G.S.: Lako je moguće da sam pio treći „bambus“ u klubu „Jabuka“ na Tuškancu.

S.P.: Hm... Dobro. A sada mi kažite, jeste li ikad krali orahe?

G.S.: Odgovorno tvrdim – nikad!

S.P.: Ovi odgovori će biti sasvim dostatni za naše planove svjetske dominacij... mrmlj, htjedoh reći promocije stripa... Nego, krenimo od početka pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti. Goran Sudžuka i strip. Neke su stvari poznate, no kako je zapravo počelo? Kako je izgledao koloplet okolnosti u kojima ste zaključili - hoću crtati stripove?

G.S.: Vrlo klasično ... Odrastao sam uz kioske prepune stripova koje su svi čitali, kupovali, mjenjali, posuđivali i poklanjali. Naučio sam čitati uz stripove, crtao od kad znam za sebe. I oduvijek sam crtao stripove, to jest, pokušavao ih crtati. Crtao sam likove iz drugih stripova, smišljao svoje.

S.P.: Odrasli ste u Zagrebu, je li postojala grupa, unutar vašeg kruga društva, koja je čitala stripove? Jesu li nastavili s tom strašću? Ujedno, kada ste prvi puta objavili nekomercijalan strip, samostalno ili u suradnji s scenaristom ili drugim crtačem?

G.S.: U osnovnoj školi su gotovo svi čitali stripove, a nekolicina nas je i crtala, onako, neobavezno. Mene je to držalo više od drugih i upisao sam se u Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn. Tamo sam upoznao Edvina Biukovića i još neke momke i tu se počela rađati želja i ambicija da se stripom bavimo ozbiljno. Da nam to bude životni poziv. Ostali su odustali od toga s vremenom, ali Eddy i ja smo ustrajali. Bilo je to i vrijeme kada je, pored svih silnih stranih stripova, bila užasno jaka i domaća scena. Kordej, Pahek, Janjetov i mnogi drugi bili su nam heroji koliko i Jean Giraud, Buscema ili Hermann, ali stvarniji, životniji jer su naši. Silno smo željeli jednoga dana biti dio toga i nije nam se to činilo kao puka maštarija, nego kao vrlo izgledna budućnost.
Prvi strip sam objavio, kao mnogi drugi iz moje generacije, u „Patku“ - strip časopisu koji je uređivao Krešimir Zimonić. Strip se zvao „Nije vrijeme za heroje“ i nacrtao sam ga prema vlastitom scenariju.

S.P.: Nekako prvi doticaj s Vašim radom je bio strip „Batler Albert“, epizoda objavljena u Reporterovom Comixeru. Nažalost, objavljen je samo jedan broj te odlične revije, no i to je za mnoge koji su sudjelovali u istom bila dobra odskočna daska. Sa čitateljskog stanovišta, često sam se vraćao na tu reviju, pa evo i sada. Recite kako je to izgledalo, redakcija, planovi, kolege? Pored odličnog koncepta epizode Batlera Alberta koja je objavljena u istom (sa porukom kako Rock and Roll konzervira), tamo je objavljena cijela rapsodija stripa naslova poput: „Seru li guzice?“, „Crni Popaj“, „Gluhe Laste“, „Ima li krokodila u New Yorku?“, pa onda onaj o lukavom Isusu i tekst s kojim se nikad neću složiti o bendu „Kojoti“ koji su peglali u to vrijeme...

G.S.: Hm. Okej, valjda tvoj prvi doticaj, valjda je to stvar generacije. : )
Prije te epizode nacrtao sam još četiri. Isprva za njemački časopis „Gespenster“, a kasnije za Đanišev „Stari Mačak“. Prije „Comixera“ sam objavio nekoliko kraćih stripova u „Patku“, a mislim da sam tada već počeo raditi i „Svebora i Plamenu“ za „Modru Lastu“. Tako da meni „Comixer“ nije bio odskočna daska, nego još jedan strip časopis pokrenut u '90-tima. Njega je pokrenula ekipa koja je prethodno objavljivala fanzin „Stripoholic“, ovaj puta uz podršku „ozbiljnog“ izdavača. U redakciji nikada nisam bio, ali poznavajući ekipu, sigurno je bilo veselo! Planovi su bili grandiozni, ali drugi broj nikada nije izašao. Međutim pamtim sprovod u tadašnjem „Klubu Istrana“ koji smo mu organizirali – pretvorio se u strašan dernek, naravno.

S.P.: Imate pravo, otprilike se radi o prvom doticaju moje generacije (83/84) s Vašim radom. Zahvaljujući Comixeru, onom jednom broju „Endema“ što je bio objavljen na kioscima i ako se ne varam, jednom broju „Striporame“, došao sam do zaključka da su najbolje revije one koje izađu u jednom broju... Slažete li se?

G.S.: Ne, nikako se ne mogu složiti s tim. „Endem“ je izlazio prije i poslije tog kiosk izdanja i mnogi od tih brojeva su bili bolji. „Patak“ prije toga i „Q Strip“ kasnije su puno odličnih stripova.

S.P.: Krenimo malo dalje. Kako izgleda radni dan jednog profesionalnog crtača stripa? Koji pribor preferirate? Koliko koristite mnogobrojna elektronska pomagala? Iz primjera drugih crtača, imate li pomoćnicu?

G.S.: Nemaju svi profesionalni crtači istu rutinu, ali moja izgleda otprilke ovako; ustajanje u kasno prijepodne, šetnja psa, dućan, doručak. Kava u obližnjem kafiću ako je lijepo vrijeme ili ako imam društvo. Ako ne, onda kod kuće uz internet. Pa lagano na posao do kasnog popodneva. Pa ručak, šetnja psa, pa natrag na posao. Nekad sam znao raditi do kasno u noć, danas više ne mogu.
Pribor je „old school“ – plava drvena bojica, eventualno obična tehnička olovka za finiširanje, pa kist, pero, tuš, flomaster.
Internet koristim za traženje dokumentacije kad treba, gotove crteže skeniram u Photoshopu. U zadnje vrijeme pomalo koristim Google SketchUp za perspektivu i poneki 3d model.
Moja pomoćnica je kujica Točkica. Njeno pomaganje se sastoji od toga da bude izgovor da se maknem od crtaćeg stola. : )


Džuka i Točkica u objektivu Neje Markičević

S.P.: Negdje sam nabasao, u pripremi za ovaj intervju (točnije i prije toga, prilikom pisanja recenzije „Odmetnutih“) na, pretpostavljam, original table iz toga stripa. Pa možete li potvrditi da to zaista i jest original te ono što je zapravo pitanje: postoji tržište originalnim strip tablama, legalno i ilegalno, jesu li sve Vaše table tamo gdje bi trebale biti? Bilo je situacija, ne smijem otkriti tko je u pitanju, gdje crtač dobije svoju originalnu tablu na poklon za potrebe reprinta stripa od osobe kod koje, pa baš i nije trebala biti...



G.S.: Je, to je originalna tabla iz „Odmetnutih“. Sken je sa web stranice mog službenog dilera i tamo je posve legalno, na ponudi za kupnju. Velika većina mojih originalnih tabli je tamo gdje treba biti. Danas je to mnogo lakše jer možeš sam poskenirati svoje radove i poslati ih izdavaču, original ostaje kod tebe. Legalno tržište originalnim strip tablama postoji i sve je raširenije, zahvaljujući internetu koji omogućava komunikaciju između kupaca i prodavača bez obzira gdje žive. Sigurno postoji i ilegalno, ali o njemu ne znam gotovo ništa. Inače, američki izdavači su vrlo savjesni i profesionalni oko toga pa će, ako si im slao originalne table, uredno sve vratiti nakon što strip bude odštampan. Nekada davno, prije kompjutera, a pogotovo u vrijeme kada je bilo teško i kvalitetnu fotokopiju napraviti, bio si u milosti urednika da ti vrati original nakon što je strip odštampan. Čuo sam i ja za slučajeve nekih koji su te stvari voljeli „čuvati“ kod sebe.

S.P.: Ovo je bio uvod u slijedeći niz pitanja koje je kolega pripremio, a vezano za serijal „Odmetnuti“ koji ste radili. U originalu „Outlaw Nation“. Dobili ste nagradu „The Russ Manning Most Promising Newcomer Award“ za taj serijal. Jeste li ju osobno primili i kako je izgledala dodijela? Imate li koju fotografiju tog događaja? U konačnici, što ta nagrada u svijetu stripa znači, ali i Vama osobno što predstavlja?

G.S.: Da, primio sam je osobno jer sam te godine bio u San Diegu na strip konvenciji gdje se dodjeljuje. Na žalost nikakvih fotki nemam sa tog događaja. Ta se nagrada dodjeljuje zajedno sa nagradama „Will Eisner“ koja je svojevrsni Oskar u svijetu stripa. Poput Oskara, ona se dodjeljuje u velikom broju kategorija, a jedino se ona za najboljeg debitanta zove po Russu Manningu i dodjeljuje se na početku ceremonije. Od silnog uzbuđenja cijeli mi je događaj u maglovitom sjećanju i nemam pojma ni što sam rekao na pozornici. Sjećam se samo da sam odmah nakon toga izašao van da utažim svoju nikotinsku ovisnost i više se nisam vratio u dvoranu! Tada mi je nagrada značila puno. Prvi razlog je što je istu tu nagradu šest, sedam godina ranije dobio i Eddy Biuković za „Grendel Tales“, a drugi je što sam dan kasnije upoznao legendarnog Johna Buscemu koji se sjetio da me sinoć vidio na pozornici i čestitao mi zbog toga. Inače, dugoročno to i nije velika stvar. Svake godine novi debitanti dobiju nagradu, a tebe će ljudi zapamtiti jedino ako si nakon toga radio nešto vrijedno pamćenja.


Outlaw nation u boji i crno-bijeloj verziji...

Copyright Goran Sudžuka i Jamie Delano

S.P.: Zasad toliko, vidim kolega je naoštrio sjek... ovaj priredio tipkovnicu, pa mu prepuštam tortur... intervju...

G.S.: Bring it on! : )

I. T.: Uglavnom ste na "Outlaw Nation" sami sebe tuširali (preciznije Vaš crtež, tuširate se vjerojatno i inače sami). Je li to prednost ili nedostatak crtaču? Gnjavi li nakon svladavanja figura, sjena, dinamike i svega ostaloga, još i jednolično nanošenje crnila? Ili možda nije jednolično? Je li to pravi izazov?

G.S.: Pa, uglavnom nisam sam sebe tuširao na „Odmetnutima“. Prve tri epizode sam radio sam, slijedećih pet sam samo crtao olovku koju je tuširao Sebastijan Čamagajevac, a ostatak serijala je crtao Goran Parlov, a ja sam tuširao. I ne, ne gnjavi me tuširanje nimalo. Dapače, uživam u tome. Kad god je moguće (ovisno o rokovima) sam ću raditi olovku i tuš. Ne osjećam se najugodnije kada netko drugi tušira moj crtež. Ako radim sam, olovka i neće biti skroz precizna pa ću stvari poput sjena i tekstura napraviti tek u tušu. Kada radim u tandemu osjećam se obaveznim to napraviti u olovci. S druge strane, jako volim tuširati tuđe olovke. Kada radite sa crtačem koji je mnogo bolji od vas (poput Parlova) možete jako puno naučiti na taj način.

I.T.: Koliko su bile detaljne smjernice scenarista, odnosno izdavača, po pitanju Vašeg rada na tom serijalu, kod nas izdanom kao "Odmetnuti"? Jeste li imali potpunu slobodu, jesu li bile dane osnovne smjernice fizionomije tipa „nizak, debeo, škiljav, sisata" ili se točno znalo koliku tko ima dužinu kose, noktiju i slično, a od Vas se očekivao "samo" talent stavljanja tih zamisli na papir?

G.S.: Smjernice daje scenarista, ne izdavač. Najčešće je to karakterni opis lika iz kojeg proizlazi i njegov izgled. Nekad je opis izgleda detaljniji, nekad ne. Ovisi i o tome koliko je lik bitan u stripu. Nemam problem sa time da mi bude zadan opis. Još uvijek sam ja taj koji ga kreira vizualno u konačnici.

I.T.: Njezin lik zaslužuje vlastito pitanje: Tko je poslužio kao model za Dolores (lijevo u izvedbi Gorana Parlova)? Crtate li inače po aktovima neke važnije nositelj(ic)e radnje?

G.S.: Hahaha!!! Dolores je naprosto utjelovljenje super „over the top“ komada! Nešto poput onih cura iz Princeovog spota za Batmana „All this and brain too“! Za nju konkretno nije nitko poslužio kao model, ona je kompilacija najboljeg od najboljeg. I to prema uputama scenariste. Inače rijetko koristim stvarne ljude ili njihove fotografije za crtanje. Eventualno kao polazišnu točku, ali ih onda pustim da se razviju sami.

I.T.: U popratnim riječima za hrvatsko izdanje spominjete da su Vam „Odmetnuti“ najdraži zbog turbulentnosti vlastita života i doživljaja Amerike u vrijeme kada ste ih radili. Hoćete li nam reći nešto više o tom periodu i događajima koji su ga obilježili, pa čak i na privatnom planu?

G.S.: Pa taj period je „breaking point“ između mladalačkog, bezbrižnog života i onog „odraslog“ i „ozbiljnog“. Na početku rada na tom stripu iznenada je umro Eddy Biuković, što mi je bio strašan šok. Eddy mi je bio jedan od najboljih prijatelja, a i u profesionalnom smislu je bio oslonac, inspiracija, ali i najstroži kritičar. Znali smo se od petnaeste godine, što znači da je tada u našim tridesetima to bilo točno pola života tijekom kojih je Eddy bio neodvojivi dio istoga. Iza njega je ostala ogromna rupa i mnogi segmenti mog dotadašnjeg života su se nakon njegove smrti urušili poput domina. U profesionalnom smislu, našao sam se u situaciji da sam končno dobio veliku priliku svog života, a nisam ju bio u stanju sam iznjeti. Iz mnogo razloga sam se osjećao da sam iznevjerio i sebe i druge i trebalo mi je puno vremena da se saberem.
U to sam vrijeme izgubio i zadnju iluziju o Americi kao „zemlji slobodnih i domu hrabrih“. Putovanja tamo, e-mail razgovori sa Jamiem Delanom (scenaristom „Odmetnutih“), internet, pa u konačnici i 11. 9. 2001. – sve to je ogoljelo laži kojima nas šopaju. I nisu to samo laži o SAD-u, nego o cijelom svijetu u kojem živimo, počevši od vlasitiog doma.

I.T.: Pripadam(o) u onu skupinu čitatelja, odnosno stripofila, koji "checkiraju" impressum, oznake utrošenih araka papira i slične popratne inskripcije. U samom djelu nam, dakle, ništa ne promiče, pa tako ni prizor u kojem Kid Gloves ulazi u sobu motela u Miamiju koju je prethodno Story "izgrafitirao" uzduž i poprijeko. Dali smo si truda i potanko proučili te vrijedne črčkarije za koje pretpostavljamo da su djelo crtača, a ne scenarista. Jesmo li u pravu? Uz političko - korektne i paranoidno- revolucionarne natpise "Africa starves!", "Star Wars - Movie?" i desetke drugih, naiđosmo i na nedvosmislene "Tita je živ", "Budiša je luzer", "Skidaj gaće Severina" i još pokoji na hrvatskom. Odakle inspiracija?

G.S.: Hahahaha!!! To mi je jedan od dražih djelova! Jamie je u scenariju pobrojao gomilu toga što je Story ispisao po zidovima sobe, pokušavajući gledanjem televizije pohvatati što se sve desilo u svijetu u trideset godina koliko je bio odsječen od civilzacije. U početku sam mislio „Bože dragi, di će sve to stat!“, no nakon što je Bob (Robert Solanović, koji je upisivao tekst na cijelom stripu u izvornoj, američkoj verziji) ispisao sve što je Jamie pobrojao, ostalo je još puno praznog mjesta, pa sam mu rekao neka piše što god mu padne napamet i –eto! Sve to što se našli, njegova je kreacija!
I ne, tu originalnu tablu neće te nikad nać' u prodaji! : )
Kad smo već kod tih tridesetogodišnjih skokova kroz vrijeme, zamislite situaciju; vratite se na neku foru na kraj šezdesetih prošlog stoljeća, sjedite pred televizorom sa prosječnom američkom obitelji. Elvis je još živ, a Michael Jackson još nastupa u Jacksons Five. I onda vi kažete „E, ovaj klinjo će oženiti Elvisovu kćer!“ Svi vas zgranuti pogledaju; „Nema šanse da se uda za crnca!“, a vi ćete na to „Pa neće bit crn!“
I onda vas lijepo zbuksaju na trideset godina u tapeciranu sobicu, obučenog u košulju koja se kopča na leđima! Kad mnogo godina kasnije shvate da ste govorili istinu, vama je već svejedno, čak i ako se sjete doć' po vas i oslobodit vas! : )

I.T.: Mislite li, u svjetlu ovog serijala koji je i na Vama samima ostavio presudan trag, da su, uzevši u obzir aktualne političko - financijske pobune i nerede (Tunis, Egipat, Francuska, Grčka itd.), Hrvati možda premalo ili čak nimalo outlaw nation? Mislim, ljudi izlaze na ulice zbog jednog dodatnog radnog sata ili jednog dodatnog postotka više poreza na brutto plaću, a mi već godinama gutamo puno više na svim poljima i segmentima života, rada i svega ostaloga, pa ništa, ljudi e-psuju po forumima, pomokre se tu i tamo na zgradu općine i nikom ništa. Treba li biti drukčije? Bolujemo li kolektivno od apatije ili smo primjer pravih civiliziranih Europljana? Kako se sve to odražavana strip u cjelini, na strip u Hrvata i na Vas?

G.S.: Hm, ne znam. Ja sam jedini put izašao na prosvjede zbog “Stojedinice“ '96. I vidite kako je to tužno završilo. Nije mi žao što sam tada izašao, ali teško da će me ponovo itko dobit na cestu. Okej, išao sam par puta i na prosvjede zbog Varšavske, ali više da se izguštam vikat „Ua, lopovi!“ nego iz uvjerenja da možemo išta promjeniti. Manji je problem srušiti vlast, veći je (i za sada neriješiv, barem meni) koga novog dovesti? Zato „Odmetnuti“ i završavaju tako kako završavaju.
Ne znam boluju li Hrvati od apatije, ali znam da mnogo njih boluje od dužničkog ropstva. Dok imaju što izgubiti neće dizati revoluciju. Kada izgube sve, možda se krenu glave korljati po ulicama, ali opet – što poslije toga? Naći će se neki gorljivi urlator i rulja će za njim u novu bolju budućnost?
Kako se sve to odražava na strip? Pojma nemam. Na mene, krajnjim pesimizmom glede budućnosti i tihom srećom što imam vlastiti krov nad glavom, a nemam kredit koji moram otplaćivati idućih dvadeset godina.

S.P.: Nakon ovih iscrpnih podataka, narod je gladan znanja, ostaje nam pitati još samo tričavih dvadesetak pitanja. Što radite trenutno? Za koga? Je li završeno? Gdje će sve biti objavljeno? Može li kakav predpogled ako nije kršenje ugovora?

G.S.: Nedavno sam, nakon godinu i pol rada i 145 stranica, završio novi strip za Comics/Vertigo, američkog izdavača za kojeg sa manjim ili većim pauzama radim već skoro dvanaest godina. Zvat će se „A.D.D.“ i biti će objavljen (nadam se) krajem godine u Sjedinjenim Državama. Još nije službeno najavljen, pa službeno ne mogu ni nikakav predpogled pružiti, ali neslužbeno možete prekopati po arhivi mog bloga (http://dzukalog.blogspot.com/ ) u zadnjih godinu i pol i naći djeliće tog stripa. Ovih dana očekujem potvrdu angažmana za slijedeći strip na kojem ću raditi, pa ni o tome još ne mogu konkretno govoriti. U međuvremenu uživam u slobodnom rasporedu, crtajući kraće stripove i ilustracije, od kojih me naročito veseli ponovno crtanje „Martine Mjesec“ - stripa koji radim sa Darkom Macanom kao scenaristom već godinama, kad god mi to profesionalne obaveze i vlastita inercija dozvoljavaju. Na žalost, te stvari koje me vesele najčešće ne donose honorar (ili bude simboličan) pa im se ne mogu posvetiti na duži period jer, kako reče Rambo Amadeus, „naviko se ja na sapun i na zubnu pastu“.


Martina Mjesec - copyright Goran Sudžuka i Darko Macan

S.P.: Moram pitati, a ne znam koliko ste upoznati s djelovanjem osječke udruge ljubitelja stripa, kako Vam se čini?

G.S.: Sram me reći, al neću ni lagati – nedovoljno sam upoznat. Znam da ste pokrenuli strip časopis „Stripos“, da ste organizirali nekoliko izložbi i pokrenuli Dane stripa u Osijeku, ali to je to.

S.P.: Nakon ovakvog odličnog odogovora (sva pitanja su napisana unaprijed), ne preostaje nam ništa drugo no pozvati Vas na Dane stripa Osijek 2011. koji će se održati koncem srpnja te ako budete u prilici – dođite, nastojat ćemo složiti kvalitetne sadržaje. S napomenom kako je glavna tema manifestacije, a i prateća izložba „Strip autorice“. Njih 24 iz 10-ak zemalja...

G.S.: Dolazim obavezno! Tolike pohvale svih koji su bili prošle godine moram provjeriti! Sumnjivo mi je to. Nešto ste im stavili u čobanac ili ih podvrgnuli masovnoj hipnozi! : ) A glavnu temu mogu samo pozdraviti. Kvaliteta i raznovrsnost koju stripašice donose u svijet stripa je obrnuto proporcionalan pažnji koja im je bila posvećivana sve do nedavno!

I.T. i S.P.: Goran-men, do tada pozdrav i puno uspjeha u radu!



Propitivali: Ivan Trenkl i Saša Paprić
Priznao sve osim krađe oraha: Goran Sudžuka