Gdje je nestao hrvatski san?

Dragi prijatelji, neprijatelji, bivše i sadašnji, rodjaci barba Luke i ostali, da li ste se ikada zapitali, gdje je nestao hrvatski san o sigurnom poslu, srednjim primanjima taman dovoljnim za pristojan život, s kreditom za polovni automobil, eventualnim odlaskom na more kod rodbine, plaćanje računa na vrijeme, gdje je sve to nestalo? Tko se to drznuo zadirati u naš mir, želju za normalnim životom, bez straha za prehranjivanje četveročlane obitelji, u derutnom podstanarskom stanu, s eventualno jednom zaposlenom osobom? Tko je to našoj djeci oduzeo pravo na studiranje, pravo na posao, pravo na budućnost? Gdje su naše godine, gdje su naše mirovine, osigurane marljivim i napornim radom? Tko si to daje za pravo praviti nas ovcama i pastirima, uzimajući od nas i zadnju lipu za svoje luksuzne bemvee i nezasluženo velike plaće?

Dragi političari, dok bezbrižno sjedite u Saboru (ako ikada i sjedite) i bunite se kako vam je preskup saborski objed, da li se zapitate kako je vašim građanima dok sa diplomom u ruci čekaju na red u pučkoj kuhinji, ljudima koji su vas slijepo postavili na sadašnje pozicije trudeći se izabrati manje zlo od postojećeg? Mislite li to na to ikada, ili samo jednom u 4 godine? Da li se zapitate zašto u Republici Hrvatskoj ima 200 bogatih obitelji i 2 000 000 gladnih ljudi? Zašto ste poslodavcima dali tolika prava naspram običnih radnika tako da nas tlače, psihički ubijaju i prijete nam otkazima do te mjere da se danas mlada žena boji začeti dijete jer će biti otpuštena ako otvori trudničko bolovanje? Nije li vam ipak malo čudno što toliko radnika radi za minimalac? Nazire li se tu negdje siva ekonomija? Padne li vam to ikada na pamet dok navečer skidate Martin Arbanas odijelo i zlatni Rolex, i liježete u svilenu posteljinu? Proradi li vam savjest kad vidite gladne i umorne ljude u brodogradilištima, dok se bore za svoja prava? A možete li si možda zamisliti kako je to raditi nekoliko mjeseci i ne primati plaću, dok vam draga domovina harači po ionako praznom kućnom budžetu?

Draga gospodo, a gdje je nestao srednji stalež Republike Hrvatske? Što ste učinili s njim, s nama? Tko je odgovoran za njegovo topljenje u masovnoj privatizaciji 90-ih godina? Zar još nitko nije za to odgovarao? Zašto nam se ruši zdravstveni sustav, nekada jedan od najboljih u Europi? Zašto svaki odlazak doktoru moramo dodatno plaćati, iako imamo zdravstveno osiguranje i zašto liječnik opće prakse mora odbijati pacijente, jer se ne zna koristiti s svom birokracijom koju ste mu stavili za vrat? Gospodine Milinoviću, zašto sustavno razboljevate ljude i lažete nam u oči? Kako bi se vi osjećali da, ne daj bože, imate bolesno dijete čija cijena lijekova prelazi ukupne prihode kućanstva?

Draga premijerko, da li ste ikada čuli za Slavoniju? Zapravo, da li znate da granice RH ne završavaju u Bjelovaru, Koprivnici i Sisku? Znate, i mi bismo se rado razvijali. Da li znate da i mi u Osijeku dišemo isti zrak poput vas? Da, zvuči nevjerovatno, ali probajte jednom, na istoj smo adresi zadnjih 20-ak godina. Da li pak znate da je Osijek grad s najvećim brojem studenata u odnosu na broj stanovnika, sa samo 2 studentska doma? Naravno da znate, kad i u studentskom zboru imamo hadezeovu struju.

A ti, dragi moj Osječe, što ti kažeš na ove nedaće koje su te spopale? Da li još imaš snage kriknuti nasav glas u ovom mrtvom žamoru riječi, gdje se sve svodi na 2 opcije - ili si podoban ili si protiv?

Dragi moj grade, u punom sjaju, gdje su nestali svi tvoji kontejneri u koje upadaju stari i nemoćni u potrazi za plastičnim bocama? Pitam te ja, gdje su? Gdje je nestao tvoj građanin, gdje su se sakrile ptice pjevice u rano proljeće, gdje je nestala sva ta zelena boja zbog koje nam uporno naplaćuju kazne za parkiranje? I, dragi moj grade, gdje je nestala sloboda govora, sloboda pisane riječi? Do kada će nas cenzurirati i sputavati jer smo se usudili koristiti svoj potencijal, svoju krvavo zarađenu diplomu i buniti se protiv njih?

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Samir Kurtagić/ foto-arhiv 031