Na prvu je najbolje

Sjećate li se onog osjećaja kad dođete kući potpuno umorni, na kraju radnog tjedna, s torbom na leđima, hrpom papira u jednoj ruci, a u drugoj cvijeće, dok vas bolja polovica čeka u kuhinji, spavaćoj, kupatilu, nebitno gdje, a vi se lagano bacite u zagrljaj, nježno ju poljubite i sve probleme ostavite iza vrata? Gdje nestaju takve stvari u svoj toj kolotečini koja ispunjava dosadni nam život i potiskuje svaku vrstu osjećaja, nježnosti i spontanosti? Kada i kako smo došli do stadija primitivizma, zatucanih penzionera kad jedini dijalog s dragom bude negodovonje i mrgudanje? Koja je to prijelomna riječ, minuta, taj sudar realnosti i idala kada se svijet zaustavi na trenutak i vas dvoje ste jedini akteri u svoj toj žicom isprepletenoj strasti koja je na izdisaju? Neki kažu monotonija, neki pak treća osoba, dok se neki kunu da zapravo nikada ni nisu imali uspotavljen odnos s partnerom do te razine da se mogu iskreno povjeravati jedno drugome. I eto ti razloga za ljubavnice, kurve i sponzoruše koje na prvu izgledaju bolje od tvoje žene, sočnije i mlađe, ali kad ih na drugu pogledaš, nisu ni približno sjajne kao tvoje sunce koje te, bez obzira što više nisi mlad, zgodan i tolerantan kao nekada, i dalje bodri i vjeruje u tebe. Pa sad ti sam prosudi.

Ja sam ne znam što se meni dogodilo, ali nešto je. Nisam se odupirao, nisam se borio, jednostavno sam se prepustio krdu izgubljenih duša, bez ijednog ispaljenog metka, i tako neslavno završio još jednu eru u svom životu koja je mogla biti zlatna. Jebiga, neke stvari moraju potaknuti druge/ sve to prvo je dobro za ono drugo/ kako bi namakao drugo, moraš postići prvo/ da bi znao šta valja, prvi puta se moraš opeći, a drugi puta pušeš na hladno. Kod mene je sve bilo na prvu - ljubav, osjećaji, sve je išlo odjednom, iskreno i čisto, neiskvareno, neprevareno. Uvijek sam se na prvu zaljubio, volio, ševio, plakao, smijao, pušio, pio, tugovao, radovao se, skakao gumu s curicama, igrao nogometa, muve smo uvijek igrali na prvu, sve se odigravalo tako jednostavno i – na prvu. Dam se kladit da su mi moji to usadili u cijelom tom katoličko-pravedno-presvetom odgoju, da moram biti iskren, dobar i čist na prvu. Onda sam krenuo razmišljati i stvari raditi na drugu, pa sam sve zajebao.

Ideš na razgovor za posao i prvi dojam je bitan. Prvi dojam stvara drugi, a nakon drugog, ti si mali na konju. Prvi dojam kod djevojaka je vrlo važan, pa se zato i glupiramo, što svjesno što nesvjesno, pravimo idiote od sebe, trudimo se biti zanimljivi, viđeni, primjećeni, jer je to jedini način da te cura na prvu ošacuje i zauvijek, negdje duboko u sebi, pohrani taj trenutak i sjeti ga se jednog dana, dok čuvate unuke, kako si ju očarao – na prvu.

Žena na početku priče, sva uflekana od ribanja pećnice, u zelenim gumenim rukavicama potpuno zamusana u pregorjeli krumpir, na prvu izgleda kao spremačica, domaćica, neugledna seljanka koja, bogu za plakat, nije nešto pretjerano zgodna. Na drugu, kad ostavi sav taj prljavi sjaj, okrijepi si lice, uskoči u crnu usku haljinu, našminka svoje vrele usne i raspusti kosu da poput leptira leprša po zraku, izgleda kao djevojka s naslovnice, poželjan objekt svakog wannabe fakera, pisca i odvjetnika koji se subotom ujutro šepure pomenadom, želeći biti viđeni od strane istih, piju kave od 9 kuna i čekaju konobara da im vrate kusur od cenera, žena koja na drugu izgleda poput modela kojeg svi žele obući, ali i skinuti, poslovne žene koja ima autoritet i čvrsto drži uzde u rukama, a kod kuće skuplja razbijene komadiće posrnulog braka što se razbija poput lego kockica. Žena s početka priče, sva prljava, neugledna i masna, kad se dotjera izgleda kao Severina, hrvatska posvuduša, bogorodica sa sjedištem u Srbiji, zlatna koka koja željezo pretvara u zlato, pjeva na predizbornim skupovima "Virujen u te", dok se u pozadini namješta odbjegli premijer, žmiga joj i nekom od svojih ulizica govori kako Seve na prvu dobro pjeva, a na drugu još bolje izgleda, a ovaj se grohotom i ulizivački razvaljuje od smija, gotovo da mu porculansko zubalo ispadne. Žena koja na prvi pogled voli svoj život, svog muža, troje male djece, stan na kredit, automobil na plin, vikendicu u Aljmašu u koju joj muž svaki drugi vikend ide prašit tajnicu, žena koja vješto skriva suze i na njenom licu nema mjesta za tugu. Žena koja na prvu misli, a na drugu kaže, prvu voli, a na drugu mrzi, na prvu prašta, na drugu pamti. Na prvu sve to ima smisla, a na drugu, kad malo razmisliš, sve je to život, ustaneš se, padneš, ostaneš ležati i ponovno se dižeš. Ipak sam kao i do sada sve trebao pisati direkt iz glave i – na prvu.

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: multimedia-stock.com/foto-arhiv 031