Strip intervju: Jules Radilović

Pomoći ću vam i savjetom i djelom, pojasniti vam sve tehničke probleme i prenijeti vam sva moja iskustva, ali nemojte podlijeći napasti kopiranja i imitacije („skidanja") nekog vašeg uzora – umjetnička nadgradnja neka bude vaša vlastita, stvorite svoj umjetnički rukopis u kojem će se ogledati vaša osobnost! To je moj najvažniji savjet i preporuka!

Još početkom veljače dečki iz Udruge ljubitelja stripova Osijek – Stripos pozvali su me na otvorenje izložbe "Kroz minula desetljeća" na kojoj će biti izloženi radovi jednog od najznačajnijih hrvatskih strip autora – Julesa Radilovića. Pozivu sam se naravno odazvao nadajući se da ću upoznati Majstora i dogovoriti razgovor za Sbplus. Na izložbu koja se održavala u osječkoj galeriji Kazamat pošao i ravnatelj Gradske knižnice Ivan Stipić. Dva privilegirana Brođanina. Striposovci su pobrinuli, kao i uvijek, da sve protekne u najboljem redu, a ja sam s legendom uspio dogovoriti intervju kojeg imate prilike čitati. Kako Jules nema internet, profunkcioniralo je staro dobro dopisivanje na papirima, preko pošte koje je nešto duže potrajalo. A njegov sigurni rukopis (da, piše rukom!) mogao bi se, vjerujte, rekognirati!

Onima koji nisu sigurni o kome se radi sugeriram da članak počnu čitati od kraja gdje se nalaze najvažniji podaci o maestru Radiloviću. Tu je i galerija!

- Gospodine Jules, s obzirom da ste puno ste radili po scenarijima drugih (ističem Furtingera i Lebovića) je li Vas je to na neki način ograničavalo ili Vam je olakšavalo crtanje? Koliko ste i sami mijenjali tzv. tuđa scenarija?

Pristalica sam maksime da svatko treba raditi onaj posao koji najbolje zna, pa budući mi od ruke ide najbolje crtanje nisam nikad ni pokušavao baviti se pisanjem scenarija – logično, dakle, da sam uvijek radio po scenarijima drugih. Imao sam sreću da sam uvijek surađivao s vrsnim scenaristima, a tekstove sam jednostavno smatrao poslom koji treba odraditi profesionalno koliko sam tog trenutka najbolje znao i umio. Takvim pristupom nije mi rad po „tuđim" scenarijima ni ograničavao niti olakšavao crtanje. Uvijek sam poštovao integritet i autorstvo scenarista i nikad nisam samovoljno intervenirao u tekstove koje sam dobivao na likovnu realizaciju. Ponekad se, doduše, znala potkrasti neka mala nelogičnost u vođenju radnje, no to sam rješavao uvijek u dogovoru sa scenaristom.

- Koliko Vam je bilo teško udovoljavati rokovima odnosno spadate li Vi u crtače koji lako i brzo crtaju?

Mislim da smijem za sebe kazati da crtam i lako i brzo, ali sam ipak poprilično kuburio s rokovima budući da sam često radio i dva-tri stripa usporedno. Ali morate znati da nisam radio samo stripove nego i ilustracije, opremu knjiga, komercijalnu grafiku i sve ostalo što spada u moj fah. Otkazati neki posao zbog preopterećenosti nije dolazilo u obzir, jer nakon učtivog odbijanja nekog posla gubite potencijalnog naručitelja koji vas neće više drugi puta pozvati na suradnju! No, ipak se sve nekako stizalo na vrijeme u onih čuvenih „pet minuta do dvanaest", tako da nije bilo većih potresa i lomova.

- Jedan od stereotipa koji važi za strip crtače je taj da oni samo uživaju crtajući. Koliko je crtanje zapravo naporan rad? Koliko rokovi, nadobudni urednici, manjak inspiracije, otežavaju život, a da o ubijanju zadovoljstva da i ne govorimo?

Taj sterotip svakako važi za mene, jer zaista uživam crtajući, što je razumljivo, jer volim svoj posao. Crtanje je naporno u onolikoj mjeri koliko elana i zadovoljstva čovjek ulaže u to. Svakako da je pritisak rokova otežavajuća okolnost koja traži dodatni napor da se sve pozavršava na vrijeme, ali to nije presudno za sam proces crtanja.

S urednicima nisam imao većih i sudbonosnih nesporazuma. No, bilo bi nerealno tvrditi da je uvijek sve išlo „kao po loju", jer se događalo i da s praznim hodom sivih ćelija sjedim pred crtaćim papirom ne znajući kako i što bih počeo. Otklanjao sam tu nepriliku ili čitanjem ili sređivanjem arhive i dokumentacije, nekim fizičkim poslom ili odlaskom u šetnju. A kad bih osjetio da je došao pravi trenutak sjeo bih za radni stol i svi problemi bili bi riješeni. A zadovoljstva u poslu nije mi nikad nedostajalo.

- Bili ste godinama profesionalac. Utječu li godine napornog posla na strast crtanja, na uzbuđenje stvaranja? Drugim riječima jese li ikada osjetili ozbiljno zasićenje?

Strast crtanja i uzbudljivi trenuci stvaranja bili su moje konstante bez kojih, naravno, ne bih mogao tolike godine savjesno obavljati svoju profesiju, a neko zasićenje doista nikad nisam osjetio.

- Postoji žanr ili tema koje ste htjeli raditi, a stjecajem okolnosti niste uspjeli? Žalite li možda za tim?

U svojoj karijeri odradio sam gotovo sve žanrove osim znanstvene fantastike, za čim nikako ne žalim, jer mi to nikada nije bilo privlačno ni zanimljivo. A neispunjene želje ostale su tri teme: legende o kralju Arturu, balade o Robinu Hoodu i životopis Franje baruna Trenka.

- Puno toga ste nacrtali na "realističan" način, pa se za razliku od toga ističe npr. Herlock Sholmes kao jedan stilizirani, karikaturalni strip. Da li je to bila želja za nečim novim, istraživanje imamnento svakom ljudskom duhu ili ste bili motivirani nečim drugim?

Moj izlet iz realističnog u svijet groteske bio je jednostavno uvjetovan angažmanom za rad na stripovima karikaturalnog stila za potrebe goleme Comics-produkcije minhenskog izdavača Rolfa Kauka. A Herlock Sholmes kojeg ističete kao primjer i koji je nastao mnogo godina kasnije, rađen je u karikaturalnom stilu zbog primjerenijeg prikazivanja fantastične komike, jer je i sam glavni junak ostvarenje jedne fantastične koncepcije.

- U vrijeme strip vrhunaca u Jugoslaviji, a koje ste i sami gradili nije bilo interneta, pa je sigurno bilo teže doći do pripremne dokumentacije. Poznati ste kao studiozan crtač, pa me zanima kako ste to rješavali s obzirom da ste puno radili avanturistički i povijesni strip?

Današnjoj internetskoj generaciji nezamislivo je kako je nekada bilo teško prikupiti svu potrebnu dokumentaciju za rad na nekom stripu, posebice povijesnom i avanturističkom. Na raspolaganju su nam bili pretežito pisani izvori kao, primjerice, putopisi (s eventualno priloženim fotografijama), monografije o raznim narodima i kulturama, prikazi kostimografije (a ta su se djela mogla vrlo rijetko i teško nabaviti u nas), arheološke i etnografske zbirke, faksimili starih povelja i dokumenata, starinske ilustarcije, popularno-znanstveni članci i reportaže koje smo izrezivali iz novina, tjednika, revija i magazina, Brockhaus-leksikoni, razne enciklopedije i tako dalje i tome slično. Bio je to mukotrpan lov na sve potrebne informacije važne za koliko-toliko vjerodostojno uprizorenje nekog sižea.

- Kako je od ondašnje zvanične politike primljen serijal „Partizani" s obzirom da je bio idološki neobojen? I, uopće, da li se politika mješala u posao?

Mislim da su „Partizani" prošli sasvim nezapaženo pokraj politike, jer nije bilo nikakvih javnih reakcija ni komentara službene popitike na taj strip. A meni osobno politika se nikad nije mješala u posao.

- Kroz minula stoljeća kultni su strip čija će svježina ostati vječna. Priča, crtež, kadrovi... zapravo svi elementi tog stripa urađeni su savršeno. Smatrate li ga Vi osobno najboljim ili imate nekog svog drugog favorita?

Gotovo se svi stripofili slažu da je Kroz minula stoljeća moj najbolji strip. Mogao bih se prikloniti tom mišljenju, ali da mu odmah uz bok postavim Dinka Kolića kojemu od prvog do posljednjeg kadra doista nema nikakve zamjerke.

- Koji su svjetski majstori utjecali na Vas, na Vašu odluku da se opredjelite za život od stripa? Koji stripovi?

Na moje opredjeljenje za karijeru stripaša nisu toliko utjecali majstori-autori stripova koliko sam medij stripa kao takav. Razgledavajući već od malih nogu te šarolike slikovne priče u nedjeljnim zabavnim comics- prilozima američkih novina bio sam već tada fasciniran mogućnošću i moći jedne slike da jasnim crtežom prikaže neku situaciju koja bi inače iziskivala nekoliko opisnih rečenica. A niz takvih slika u kontinuitetu pripovijedao mi je priču koju sam mogao slijediti i razumijevati. Sve to me je jako oduševljavalo, pa budući da sam bio likovno nadaren počela je u meni tinjati želja i radoznalost da li bih i ja mogao stvarati neke takave lijepe sličice. A kako početi?!... Jednostavno – počeo sam precrtavati pojedine kadrove iz stripova koji su mi se osobito svidjeli! Na prvom mjestu bio je to Fosterov Tarzan, onda Buck Rogers, Tim Taylor, Flash Gordon, Jim iz džungle, Mandrake, Fantom...

- Koga bi od kolega iz povijesti domaćeg stripa, s kojima ste surađivali u istim redakcijama, koje ste poznavali i privatno, istaknuli kao velikane koje posebno cijenite?

Ovo je klasično pitanje koje mi je početo postavljano, a koje sam uglavnom ostavljao bez odgovora, pa će tako biti i ovaj puta. Praviti rang-listu kolega i posebno izdvojiti nekoga je veoma nezahvalan posao, jer će se uvijek naći netko povrijeđen koji će uzviknuti: „A zašto je spomenuo baš njega, a ne mene?!" Pa, za volju mira u kući bolje da ostavimo to po strani.

- Strip danas? Tko je, po Vašem mišljenju, domaći nasljednik Julesa Radilovića?

Strip danas? Dosta ne znam što reći na to... evidentno je da je domaća strip scena mrtva, jer nedostaje ključni faktor – živahna izdavačka djelatnost koja bi tržištu ponudila veći broj raznih revija, magazina i sličnih publikacija. Ali ne da ih se popunjava jeftinim uvoznim stripovima minorne kvalitete, već da se pruži mogućnost afiramacije domaćim snagama! Znamo da Andrija Maurović nije imao domaćeg nasljednika, a nadam se da ga neće imati ni Jules Radilović. Naime, svim mladim crtačima koji su dolazili meni po svajete govorio sam: „Pomoći ću vam i savjetom i djelom, pojasniti vam sve tehničke probleme i prenijeti vam sva moja iskustva, ali nemojte podlijeći napasti kopiranja i imitacije („skidanja") nekog vašeg uzora – umjetnička nadgradnja neka bude vaša vlastita, stvorite svoj umjetnički rukopis u kojem će se ogledati vaša osobnost! To je moj najvažniji savjet i preporuka!"

- Kako vidite budućnost stripa, budučnost "papira" općenito (slažete li se s mišljenjem nekih da je iPad spas za tiskane medije), budućnost medija općenito?

Budućnost stripa – barem kod nas – u mnogome ovisi o elemenetima koje sam spomenuo u prethodnom odgovoru. Ako je iPad doista ono što su mi pojašnjavali da on jest, onda on nije spas za tiskane medije nego je njihova propast! Ne možemo znati što budućnost nosi medijima – govorilo se panično da će televizija uništiti film i kino, da će računalne igrice i dostupnost interneta uništiti knjigu i potrebu čitanja, ali kako vidimo svi oni mirno egzistiraju jedni uz druge. Nemojmo biti zloguki proroci, sačakajmo da vidimo što će nam budućnost donijeti (onima koji će to doživjeti, dakako!).

- Čime se sada bavite? Kako prolaze umirovljenički dani? Može li Vam iko ili išta zamijeniti Vašu suprugu Zdenku ili prijatelje Furtingera, Fulgosija i Brixyja?

Moji umirovljenički dani ne razlikuju se bitno od mojih bivših aktivnih dana, jedino što nema više pritisaka nesmiljenih rokova! Ranoranilac sam kao i nekada (između 03.30 – 04.00), preko dana odradim kojih desetak sati crtajući i pripremajući moje stripove za albumska objavljivanja, tu je i popodneni odmor, pa opet malo rad, šetnje, druženje s prijateljima, večernje opuštanje uz knjigu i televizor. Budući da mi je sudbina namijenila samački život, dosta na vremenu otpada i na domaćinske poslove (čitateljice znaju što to znači!) i tako, eto, prolaze moji dani. A vjerujete li Vi doista da bi Vam itko ili išta moglo zamijeniti osobu koja je bila dio Vas i koju ste izgubili?!? Pa što može zamijeniti onu s kojom sam proveo 54 godine u nezaboravnoj sretnoj zajednici, s kojom sam svaki dan udisao isti zrak, kad smo se zajedno radovali sretnim trenucima života, zajedno žalovali u lošim vremenima, dijelili zlo i dobro, sanjali iste snove... može li to itko ili išta zamijeniti?!?
Bliske nam osobe žive dalje s nama i u nama, duboko u sebi pohranjujemo svoje uspomene i sjećanja, i živimo dalje naše živote koliko nam je to sudbina odredila.
Da, život je tako krhak i nepredvidiv. Svaki naš dah je potencijalno posljednji, a sve završava šakom pepela...

Biografija & bibliografija Julesa Radilovića

















Tekst: Aleksandar Lukić/sbplus.hr
Foto: Davorin Jelačić/foto-arhiv 031