For what is worth...

Dragi čitatelji, koliko god vas ima, pretpostavljam da i ove nedjelje očekujete tekst od mene, kao i prošlih tjedana. Ok, napisao sam ga, nije mi problem napisati nekoliko stranica A4 formata, ali brine me to što ne želim nekome upropastiti nedjeljno popodne. Ako već imate super dan, molim vas, nemojte čitati ovaj tekst, neće vas oduševiti kao prethodni.

Trenutno mi se u glavi vrzma previše stvari da bih slobodno napisao nešto lijepo, s happy end-om, tekst koji će doprijeti do vas, do svakoga pojedinačno. Jesam li zbog toga loš pripovjedač ili sam samo čovjek? Znate, i ja imam problema, i mene muče stvari kao što su egzistencija, ljubav, bolest, svaka vrsta problema koji vi imate imam ga i ja. Ako imam priliku pisati za portal, ne znači da sam bolji od vas, naprotiv. Mislim da sam sjebaniji od svih vas koji ovo čitaju i čude se što pišem kako pišem, ali, ja nisam prava osoba da bih sudio o tome. Trenutno prolazim kroz stvarno usrano razdoblje i ne mogu se pretvarati da mi je život super, da se radujem svakome danu i da uživam u svemu oko sebe.

Vrlo često vas dozivam, pogotovo vas pojedince, kroz vapaj molim za pomoć, utjehu, razgovor, ali nema toga glasa koji bi mi pasao, koji bi mi pomogao i jednostavno rekao da će sve biti u redu. Znate, nekada se osjećam tako sam, bez igdje ikoga, poput psa, ali valjda je to tako i suđeno, mi ljudi smo jako sebični. Sada se sjetih riječi svoga oca koje glase otprilike ovako: - Ako nekomu želiš pomoći, prvo moraš sebi odmoći.

Da li je to stvarno istina, moram li otkinuti komad sebe, komad svog srca da bih gledao kako je druga osoba sretna, kako se smije i kako uživa u životu dok ja junački umirem i po tko zna koji put pregrizem jezik i prazno pogledam u budućnost? Pa, zar stvarno mora biti tako, ili sam si sam kriv? Ako netko zna odgovor, molio bih ga da mi javi, ovo stanje je sve gore i gore.

Sada, kad sam tu u Osijeku, više ni ne vidim svog psa, možda zadnju osobu koja me razumije. Da, on je osoba, i to mnogo više što će većina mojih poznanika ikada biti. S njim sam obožavao provoditi vrijeme, iako me nije nešto previše slušao, ali slagali smo se. Znao me je pogledati svojim nevinim očima što mi je bilo dovoljno da uzmem lajnu i izgubimo se obojica u poljima kojima je omeđeno moje selo, sami, bez igdje ikoga, bez boli i patnje. Nerijetko smo znali satima šetati, obilaziti livade, igrališta, ribnjake, od jednog sela do drugog, skroz dok mi se ne isprazni baterija na player-u. Potpuno nevina vremena koja mi sve više fale. Najviše se toga sjetim dok me guta ova gradska kolotečina, uzimajući mi i zadnji atom snage dok pješke hodam od Sjenjaka do Šetača, nekoliko puta dnevno, iako sam svjestan da je sve to bez razloga.

Osjećam se stvarno loše jer me više ne muče ljubavni problemi i svakog dana se sve više mrzim zbog toga. Nemojte me krivo shvatiti, nikada nisam uživao u tome, ali sada kad ih nema, osjećam se jako čudno, gotovo prazno. Ako ne patim, nije dobro, ako patim, opet ne valja. Koja je to granica kad čovjek spozna svoje mogućnosti i u skladu s njima otvori se partneru, osobi do koje mu je stalo, dade mu/joj do znanja da je sada tu, samo sada i više nikada? Koliko se moramo truditi da bi voljenoj osobi dali do znanja da nekada previše kalkulira i da nas svakim danom koji provede bez nas sve više gubi i odbija od sebe? Znate, nije lako biti voljen, ali još teže je voljeti, vjerujte mi, pogotovo kada se svakoga dana probudiš s mišlju da se budiš zbog njega/nje, da tvoj život ovisi o svakom potezu koji ona/on napravi. Dragi prijatelji, molim vas, nemojte tako razmišljati, ukopavate se sve više i tonete u tom sivom bezdanu koji vas doslovno guta. U ljubavi ne valja kalkulirati, ili je ima ili nema, ne postoji možda, ili, ali, ako, itd. Ako vam je stvarno stalo do nekoga, poručite mu to, dajte do znanja, nemojte bježati od njega. Izgubili ste povjerenje jedno u drugo? Ok, povjerenje se ne stekne odjednom, potrebno je mnogo dana, mjeseci, pa usudio bih se reći i godina dok se to ponovno obnovi. Sve je na vama, nemojte se ustručavati reći što mislite, jer ćete se jednoga dana probuditi i zapitati što bi bilo kad bi bilo, a onda će biti kasno za čupanje iz sranja u koje ste upali.

Osim sebe, znam nekoliko vrlo identičnih primjera koji su zajebali stvar i sad ne znaju kud bi sa sobom, praveći se da su jaki i snažni za svaku nedaću koja im se stavi na put, a kad su sami cvile poput mačaka u veljači. Ekipa, nemojte se zajebavati, emocije nisu mala stvar, emocije nisu predmet koji u jednom trenutku posjeduješ, a u drugom ga prodaš u bescijenje. Probajte se naučiti neke stvari, probajte ne analizirati svaki pokret sebe i svog partnera, probajte se prepustiti i učiti na svojim pogreškama i jednog dana ćete sami sebi biti zahvalni. Jednog dana ćete doći do toga kada ćete voljeti sami sebe, pogledati se u ogledalo i zaljubiti se u osobu koju vidite. Kad napravite to, onda sigurno možete reći da nekoga i volite.

Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Samir Kurtagić/foto-arhiv 031